Nikada svijet nije bio bliže Svjetskom ratu i nikada pamet na Balkanu nije bila potrebnija
THOMPSON, ARHETIPOVI RATA I VRIJEME ZA OTRJEŽNJENJE
Postoje teme o kojima je u Hrvatskoj gotovo nemoguće govoriti bez trenutnog svrstavanja, jer dovoljno je izgovoriti ime Marka Perkovića Thompsona ili tri riječi „Za dom spremni“ i razgovor vrlo brzo prestaje biti razgovor. Ljudi se raspoređuju u unaprijed pripremljene rovove, jedni u svemu vide povratak ustaštva, drugi u svakoj kritici vide napad na Hrvatsku, a između tih dviju krajnosti ostaje sve manje prostora za ono što nam je možda najpotrebnije: pokušaj razumijevanja psihologije rata, okolnosti u kojima simboli dobivaju svoju snagu i mehanizma kojim se povijesne traume mogu ponovno probuditi desetljećima nakon što su utihnuli topovi. Ljudi stvaraju vrijeme a onda to vrijeme stvara ljude. Ništa se ne događa bez razloga. Za neke je Thompson profiter, za druge naprzica, za treće sjajan tip ali sve to nije bitno. A ono što je bitno jest da ga je u prvi plan dovela povijest. Rat. I, naravno, glazbeni talent. No, on je samo fenomen koji ne stvara povijest.
Nema sumnje da je na najdubljim razinama Kolektivne svijesti u cijelom svijetu opet prevladala Sjena i sve se više približavamo novim iracionalnim sukobima i apokaliptičnim scenarijima. To se osjeća po medijskim provokacijama iz svih sredina i država. Taj autoagresivni impuls poput onog leminga osjećaju samo rijetki i ti su svjesni kuda to vodi. Ostali podliježu emocijama a nikada to nije bilo manje opasno nego danas. Nikada. Ravnoteža i razumijevanje nikada nisu bili potrebniji pa je najbolje krenuti od najbliže točke. A ta je dogovor da o onome o čemu se nikada nećemo složiti – ne raspravljamo. Taj dramatično različiti doživljaj iste osobe se opet mogao vidjeti u slučaju Ratka Mladića. U Banja Luci heroj i spasitelj, samo 120 kilometara dalje u Zagrebu ratni zločinac a južno u muslimanskom dijelu Sarajeva Sotona. Jung je smatrao da događaj može aktivirati nesvjesni kompleks povezan s ranijim iskustvima. Primjerice, ista kritika kod jedne osobe izaziva ravnodušnost, kod druge sram, a kod treće bijes. Razlika nije nužno u samoj kritici, nego u psihološkom sadržaju koji je ona pokrenula. Ne vidimo stvari onakvima kakve jesu, nego onakvima kakvi smo mi, govorio je.
I to nas dovodi do tragikomičnog primjera „političke korektnosti“ u BiH. Podignuli su optužnicu protiv 90-godišnjeg fratra jer „je veličao Praljka“! Pa i ako nije po zakonu to je običan usrani verbalni delikt za 50 eura globe. Kao kada se s brda dere kakav Srbin negdje u Hrvatskoj „ovo je Srbija“. Kao što se nekada išlo u buksu zbog viceva o drugu Titu. To su bezvezne pizdarije…
Početi ću osobno. Moj je otac od 1942. do 1944. bio zatočenik Jasenovca. Iako nikada nije bio komunist, ni prije, ni za vrijeme ni poslije rata. To za mene nije podatak iz udžbenika niti povijesna fusnota iz koje mogu uzeti ono što odgovara mojem političkom stavu, nego dio povijesti moje vlastite obitelji. Upravo mi je zato ostalo duboko u sjećanju nešto što je govorio početkom devedesetih dok su se slušale Thompsonove „Čavoglave“. Dok smo sjedili u podrumu a zrakoplovi JNA su nadlijetali grad. Njemu, čovjeku koji je Jasenovac upoznao iznutra, ta pjesma nije bila razlog da Thompsona proglasi ustašom. Taj je detalj doživljavao kao logični zahtjev vremena u kojem je pjesma nastala, kao dio ratne psihologije, straha, napada, rovova i potrebe ljudi koji osjećaju da su ugroženi da se psihološki homogeniziraju pred protivnikom. Mantra mog starog je bila: Gledaj naprijed i živi sada jer se ono što se dogodilo meni tebe ne tiče. Mržnja jednom mora stati. Za moju dobrobit i moje djece se odrekao mržnje i osvete.
Upravo tu počinje ono što me mnogo više zanima od beskrajnih političkih etiketa: psihologija rata. Mi se iz Jugoslavije nismo uspjeli rastati civilizirano poput Čeha i Slovaka. Umjesto političkog razvoda dobili smo krvavi i, iz perspektive običnih ljudi koji su izgubili kuće, zdravlje, roditelje, djecu i godine svojih života, strašno nepotreban rat. A kada rat jednom počne, on se više ne vodi samo puškama, tenkovima i topovima nego riječima, pjesmama, uniformama, zastavama, poviješću i strahom, jer svaka strana intuitivno traži ono što protivnika najviše plaši. To se zove aktiviranje Arhetipa straha.
To je ključ razumijevanja svega.
Ako protivnika želite psihološki destabilizirati, nije dovoljno pokazati mu vlastitu vojnu snagu nego mu pokazujete sliku iz njegove povijesti koje se najviše boji. Kod Srba i drugih ljudi čije je obiteljsko sjećanje vezano uz zločine NDH takvu snagu imaju ustaška ikonografija, crna uniforma i pozdrav povijesno povezan s NDH. Takvi simboli ne djeluju samo racionalno nego aktiviraju obiteljsko i kolektivno sjećanje. Međutim, isti mehanizam postoji i na hrvatskoj strani. Za velik broj Hrvata komunistička obilježja i simboli stare Jugoslavije nisu predstavljali samo nekadašnju zajedničku državu nego i diktaturu, političke zatvore, likvidacije, Bleiburg i poslijeratne križne putove. Tako jedna strana poseže za simbolima koji bude strah druge, a druga odgovara simbolima koji bude strah prve. Simbol tada prestaje biti samo kapa, zastava, zvijezda, slovo ili pozdrav i postaje psihološko oružje. To nije zloća nego nužda u ratu.
Rat ima još jednu zakonitost koju često zaboravljaju ljudi koji ga poznaju samo s televizije. Mladi čovjek poslan stotinama kilometara od svojega doma može mjesecima ležati u blatu rova i slušati objašnjenja zbog čega se mora boriti, ali negdje duboko u njemu postoji mnogo jednostavnija želja: vratiti se kući majci, ocu, ženi, djevojci ili djeci. Čovjek čija se kuća nalazi iza njegovih leđa nema taj izbor. On se nema kamo vratiti jer je već kod kuće. U njemu se zato aktivira nešto starije od politike i ideologije, instinkt obrane prostora na kojem živi. Zato je jedno osvojiti teritorij, a sasvim drugo na njemu trajno ostati. Povijest je prepuna vojski koje su nevjerojatnom brzinom osvajale golema područja da bi poslije otkrile koliko ih je teško zadržati kada se protiv njih bori stanovništvo koje taj prostor smatra svojim domom.
Rat proizvodi još nešto bez čega gotovo nijedna ratna propaganda ne može opstati: Arhetip heroja. Zajednici nije dovoljan neprijatelj, potreban joj je junak. Na srpskoj je strani Željko Ražnatović Arkan postao mnogo više od zapovjednika jedne paravojne formacije jer su mediji od njega stvarali lik opasnog, neustrašivog ratnika, gotovo filmskog karaktera. I mi smo stvarali vlastite ratne legende pa se u jednom trenutku pojavljuje Siniša Dvorsky i njegove „Zebre“, s imidžem uspješnog plaćenika i legionara koji se vraća iz svijeta kako bi spasio domovinu. Njegova ratna priča ubrzo nestaje s glavne pozornice kao i on, a na scenu spontano izranja Ante Gotovina čija je karizma postojana. Rat proizvodi priče, a priče nerijetko žive mnogo dulje od ljudi koji su ih stvorili.
Kako rat odmiče, a s njime rastu broj žrtava, razaranja i zločini, postaje jasno da se Jugoslavija više ne može sastaviti. Sjedinjene Države i europske sile dugo su, po mojem mišljenju, gajile barem tihu nadu da će se nekakav oblik Jugoslavije ipak uspjeti održati, jer je međunarodnoj politici stabilnost gotovo uvijek draža od nepredvidljivosti raspada države. Kada je postalo očito da od toga nema ništa, počinje se slagati rezervni geopolitički raspored. Hrvatska odjednom dobiva sasvim novu vrijednost i ulogu: postaje ono što sam, namjerno, nazvao „Krajinom Europe“, zapadnom graničnom zonom prema nestabilnom Balkanu, gotovo na način na koji su nekadašnje krajine stoljećima služile kao prostor između velikih političkih i civilizacijskih sustava.
I tu dolazimo do dijela naše novije povijesti o kojem također vrijedi govoriti bez svetih krava. Moje je tumačenje da je Zapadu u tom trenutku bilo važnije da Hrvatska bude politički i vojno stabilna, jasno usmjerena prema zapadnom prostoru i sposobna održavati novu granicu nego da se pretjerano detaljno zagleda u svaki aspekt onoga što se unutar Hrvatske događalo. Ako je Hrvatska trebala postati „Krajina Europe“, onda će joj se, da tako kažem, zažmiriti i na poneki domaći „nestašluk“, uključujući ono što smo eufemistički nazvali Pretvorbom i privatizacijom. I još nekoliko njih. A ti su „nestašluci“ mnogim ljudima bili sve samo ne bezazleni. Dok su jedni bili u rovovima, drugi su iznenada otkrivali nevjerojatne poslovne sposobnosti; dok su jedni branili kuće, drugi su stjecali poduzeća, nekretnine i bogatstvo. Ratna i poratna tranzicija stvorila je sloj ljudi koji je iz nacionalne katastrofe izašao materijalno mnogo jači nego što je u nju ušao. Nije problem u tome da se netko obogatio, jer se u metežu uvijek netko obogati, nego u tome da nije novac oplemenio i podigao standard ljudi već je stabilne tvrtke upropaštavao i iz njih izvlačio novac. S dalekosežnim i dramatičnim posljedicama poremećenog sustava vrijednosti koje danas vidimo u zdravstvu, socijali, školstvu, ekologiji…
Moral međunarodne politike, nažalost, često ima vrlo rastezljivu geografiju. Ista će nas ta Europa ako bude takva „politička procjena“ – ritnuti. Nekih stvari se malo neugodno prisjećati. Dana 30. rujna 1938. sastali su se Neville Chamberlain, Adolf Hitler, francuski premijer Édouard Daladier i Benito Mussolini. Predstavnici Čehoslovačke nisu sudjelovali u pregovorima o vlastitom teritoriju. Britanija i Francuska prihvatile su da Čehoslovačka preda Njemačkoj Sudete, uključujući vrlo važan sustav pograničnih utvrda. Čehoslovačka je zatim pod snažnim britanskim i francuskim pritiskom prihvatila odluku. Zato se u češkoj povijesnoj memoriji govori o „Münchenskoj izdaji”. Posebno je važna uloga Francuske: Prag je upravo od Francuske očekivao pomoć, ali Francuska nije htjela u rat bez Britanije. Ups!
Nijedna se balkanska državica ne treba zavaravati da je sigurna i ne treba se tome čuditi. Zato se ne moramo voljeti ali se ne trebamo ni ubijati. Ratovi nemaju pobjednika, samo ljudske tragedije. Jer, ako dođe do sranja sve „elite“ će šmugnuti na Ibizu a mi ćemo najebati.
Drama počinje kada mediji otkrivaju da se na povijesnim traumama može graditi gledanost, politika da se na njima mogu dobivati glasovi, a društvene mreže učinile su ostalo. Ono što je nekada zahtijevalo cijelu propagandnu mašineriju danas može napraviti nekoliko viralnih snimaka. Nitko ni ne pita što će mu novi teritoriji ako već ima tisuće kvadratnih kilometara na kojima nitko ne živi.
I tako se arhetipovi ponovno bude.
U tom kontekstu gledam i Thompsona. Smatram pogrešnim i bizarnim Marka Perkovića Thompsona proglasiti fašistom, kao što smatram pogrešnim stotine tisuća ljudi koji dolaze na njegove koncerte opisivati kao nekakav kolektivni povratak NDH. Kada bi svi ti ljudi doista predstavljali krajnju desnicu, to bi se moralo jasno odražavati i u političkom životu zemlje. A ultradesne stranke imaju minimalan broj glasova Postoji i jedna činjenica koju u tim raspravama lako zaboravljamo: srpski pjevači i pjevačice masovno pune zagrebačku Arenu, ponekad lakše nego mnogi domaći izvođači. Tisuće mladih Hrvata pjevaju njihove pjesme i nikome razumnom ne pada na pamet zaključiti da su time postali srpski nacionalisti ili protivnici Hrvatske! Zašto onda automatski pretpostavljamo da svaki čovjek koji pjeva Thompsonovu pjesmu daje političku izjavu? A ako je i daje čini li to bez ikakva razloga? Meni je „Lijepa li si“ jedna od najljepših modernih hrvatskih pjesama. U njoj ne čujem mržnju nego emocionalni odnos prema zemlji, krajoliku, zavičaju i pripadnosti. Čovjek ne mora prihvatiti svaku Thompsonovu riječ, svaki simbol koji se ikada pojavio oko njegovih koncerata niti ponašanje svakog čovjeka koji na njih dolazi da bi priznao očito: Thompson ima pjesme koje su snažno pogodile emocionalni nerv velikog broja ljudi. Ne vidim nikakav grijeh u tome da Hrgović, nogometaši ili BBB štancaju kakav Thompsonov hit na stadionu. Što pak rade navijači beogradskih klubova? Nisam nikada čuo da pjevaju šansone. I to me ne smeta.
Tu se ponovno vraćam svojem ocu. Čovjek koji je preživio Jasenovac naučio me nečemu važnijem od političkih parola. Govorio je da su mnogi otišli u ustaše jer su vjerovali da sudjeluju u stvaranju nove hrvatske države a o logoru nisu znali ništa, neki su unovačeni silom a da je netko bio partizan ne govori automatski kakav je bio čovjek. Govorio je o partizanima koji su nakon rata spašavali ljude od osvete, o ljudima koji su riskirali vlastite živote skrivajući progonjene, o Židovima i Srbima koji su skrivani i u sredinama i kućama koje bismo danas olako označili „fašističkima“. Kao što je bilo i Nijemaca koji su pomagali progonjenima premda su nosili uniformu vojske koja je počinila goleme zločine.
Njegova je pouka bila jednostavna: stvar je čovjeka, a ne uniforme.
Uniforma čovjeku može dati moć, ideologija opravdanje, a rat priliku, ali na kraju pojedinac odlučuje hoće li u čovjeku pred sobom vidjeti pripadnika neprijateljskog naroda ili ljudsko biće.
Zbog toga sam oprezan prema umjetničkim prikazima povijesti koji ljude unaprijed raspoređuju u moralne kategorije. Lordan Zafranović ima pravo na vlastitu interpretaciju povijesti, ali meni taj obrazac nije nov. Vidio sam ga još u njegovim soc-optimističnim „26 slika“: s jedne strane su mladi dubrovački skojevci, lijepi, bogati, obrazovani, pristojni i idealisti, a oni drugi su ružni primitivci, nasilnici i barbari. Istina je da je tada znao prikazivati i četničko nasilje a deklarirao se kao Jugoslaven. I ljevičar. Što je naravno njegovo legitimno pravo u čemu nema ničeg lošeg ali izjava da je u Hrvatsku stigao 1991. stigao ustaški režim je mimo pameti. Dapače, njegovi su negdašnji istomišljenici sasvim komotno mijenjali dres. Čak nam naknadno dijelili lekcije o domoljublju. Čudan detalj filma o Jasenovcu jest da traje četiri sata a Spielberg je cijelo iskrcavanje u Normandiji obradio u dva sata. Nema sumnje da je logor bio zločin ali četiri sata sadističkog mrcvarenja na ekranu s ovim tajmingom može samo doprinjeti onome što treba svakako izbjeći – buđenju starih mržnji. Cijela hrvatska povijest se zaista ne vrti oko Maksa Luburića za kojeg nitko od današnjih klinaca nije ni čuo i zbilja je sumanuto da on u filmu dobija više prostora nego Eisenhower, Montgomery i Bradley zajedno u „Spašavanju vojnika Ryana“. Ili „Najdužem danu“! Dovoljno je zločin proglasiti zločinom umjesto diskretnog lijepljenja takve etikete cijelom narodu. Da. Istina je! Ubijalo se nevine ljude u svim ratovima i na svim stranama! Ali ne može se za to ispaštati kroz šest generacija. Sudjelovanje hrvatskih glumaca je podijelilo ljude od toga da „se radi o profesionalcima“ do toga da su izdajnici.
Danas zabrinjava ponovno aktiviranje onoga što bih nazvao opsesivnim balkanskim transom. Ponovno slušamo ljude koji prebrojavaju tenkove, avione i rakete, raspravljaju o dometima oružja, povijesnim granicama i budućim obračunima, kao da analiziraju nogometnu utakmicu. Osobito su mi fascinantni profesionalni patrioti koji su posljednji rat nekim čudom uspješno zaobišli, a poslije rata otkrili u sebi takvu količinu ratničkog duha da bi danas krenuli u napad i najradije ponovno mobilizirali sve – osim, naravno, sebe. Iako su tehničke opasnosti od nekog današnjeg novog rata nezamislive. One ne znače bunkere i kalašnjikove već dalekometne raketne sustave koji sa sigurne udaljenosti mogu tući po gradovima svaki dan. Čovjek koji je vidio što granata napravi ljudskom tijelu obično malo opreznije govori o granatama. Čovjek koji je nosio mrtvog prijatelja obično malo opreznije govori o slavi rata. A roditelj koji je pokopao dijete vjerojatno o geopolitici razmišlja drukčije od čovjeka koji rat prati iz televizijskog studija.
Postoji golema razlika između biti spreman za rat i željeti rat. Prvo je odgovornost države. Drugo može postati bolest društva. Kada roditelj izgubi dijete, politika kojom je njegovu smrt netko opravdavao odjednom postaje strašno mala. Ostaje prazna stolica za stolom, fotografija, odjeća koju nitko više neće obući, rođendan koji više nije slavlje i jedno pitanje koje se vjerojatno ponavlja do kraja života: je li moje dijete zaista moralo umrijeti? Pred tim pitanjem trebali bi zašutjeti svi profesionalni proizvođači mržnje. Takav je događaj za čovjeka početak cjeloživotne patnje koju se neda s ničime uspoređivati.
Ako smo iz posljednjeg rata išta morali naučiti, onda je to upravo to.
Ne moramo još jednom proći cijeli krvavi krug da bismo shvatili ono što već znamo. Možemo napraviti reset i bez groblja. Možemo se otrijezniti bez novoga rata. I možda je upravo sada posljednji dobar trenutak da to učinimo.
Drago Plecko