INTIMNA INVENTURA POSTOJANJA
U svijetu sumaglice i sparine
gdje sjećanja uporno odbijaju da umru
u potresnom
pesimistički vulgarnom
i istinski ljudskom
koje nikada nije ni postojalo
sagradimo otok bosi
Kirurški oštrim rezovima
more dodiruje obzor tijela
Na leđima je noć preduga
Rastačem endemske sezone u paklu drskim osmijehom
Elementarnu anatomiju ljubomore na zgusnutim licima epohe
prepoznajem oduvijek
Bezbožnost sačinjava čovjekovu svijest
Želim zgaziti boga
koji nije daleko od ničega
da opravdam svoje ludilo
Želim uništiti tu zadnju zalihu ništavila
cvatući pod suncem
Venemo uvijek najsretniji
Razočaran svrhama i smislom
skidam kapu majkama
što lakoćom naivne gracilnosti mijenjaju oblik revolucije
Monumentalna tragedija divljih valova
ne dopušta bjesomučnim zvijerima da blagoslove korov dojki
U najsavršenijem stanju nesvjesnosti budimo opušci na kiši
vječno zarobljeni u kariranom košmaru
iz kojeg ćemo se stalno buditi u ovu istu mamurnu stvarnost
pošto ne postoje jasne granice od onih koji su otišli
i onih koji su ostali
Odnesi me natrag u budućnost
gdje su mrtvi često prisutniji od živih
a prošlost življa od sadašnjosti
Živjeti znači patiti
preživjeti znači pronaći smisao u patnji
Slobodni će uvijek biti slobodni
čak i u svojoj neslobodi
a neslobodni će ostati neslobodni
čak i pod slobodom
Život je konstantna
slijepom patnjom ispunjena borba
vođena iracionalnom voljom za postojanjem
i iako je smrt stvorila vrijeme
za rast stvari koje će naposljetku ubiti
ona nije potpuno uništenje
već neizbježno oslobađanje individualnog oblika
natrag u vječnu
neuništivu volju u kojoj se nježnost i grubost neprestano smjenjuju
gotovo bez upozorenja
Nije najstrašnije izgubiti, ostariti ili umrijeti;
najstrašnije je živjeti u strahu od svega toga
pa i ako smrt nenadano dođe – neka me zatekne živog;
u životnoj gladi
prkosu
i potrebom za ljubavlju
čak i kad je ona unaprijed osuđena na neuspjeh
Kozmička avantura organske intime napuštenog klitorisa me golica
budući da mjesečeve mijene siječem oporim vinom djetinjstva
Svi smo jednaki u crvotočinama tuge
Žuto i zeleno nebo iznad šume bezimenih gradova
magnetski privlači ono što mu stalno izmiče – licemjerje neoliberalnog društva
Povijest je niz besmislenih ponavljanja očaja
Niz gibanja duha izgubljenih generacija
obiteljskih priča
te običnih ljudi i njihovih malih, neprimijećenih poraza
koji tako otvaraju portret jednog vremena
i njegovih razočarenja iza naizgled privatnih ispovijesti
Demonska snaga šugave političke anemije
mračnim mehanizmom kontrole hrani vodene zumbule
Život posjeduje unikatan talent
za umatanje besmisla u šljokice, slogane i vatromet
Opasnost i neprijatelj su apatija i dosada;
nasmijani tirani
koji će se kad jednom okuse pravu moć uzdići ili prevrnuti
Ogorčenost i gađenje nisu znakovi predaje
Oni su znakovi buđenja
Gađenje je imunološki sustav demokracije
te može biti gorivo
Ogorčenost može biti kisik
Kaos koji još uvijek može osjetiti užas nije utrnuo
a utrnulost, a ne pobuna, je ono o čemu sanja svaki potencijalni beskičmenjak
Budite zgroženi
Osjetite gađenje na koži
Jer to znači da ste još uvijek živi
i spremni bacati riječi
poput cigli kroz vitraje korumpiranih crkava
i kukavičkih institucija
Jedini lijek za ogorčenost i moralno gnušanje je sukob.
Ne sutra
Ne u teoriji
Ne šaputanjem
Sada
Borba će ispuniti trulo srce smrtnog užasa
preko zveketa oštrica na ranjenoj dijagnozi ispisanoj tugom
koja će sporo
ružno
i ponižavajuće iskrvariti iz tisuće malodušnih posjekotina
Gubeći sebe u sirovoj ništavnosti
najbolji je način za povraćanje
Prihvatimo apsurd u oglođanoj propasti raspada
Sačuvajmo suze za okrepu
U nedostatku samosvijesti
kosturi tonu dovoljno duboko u bezdan
koji će razbiti njihovo prirodno postojanje
i omogućiti njihovoj samosvijesti da postane istinski slobodna
i za sebe
Smrt boga ostaje i dalje samo prazna apstrakcija seksualne napetosti
i nervozne depresije
jer u blatu svi krijemo svoje duše
Istinski život počinje i završava u agoniji
Bolest razotkriva stvarnost o kojoj prije nismo ni sanjali
Ostanimo subverzivni antihumanisti u ime čovjeka
Ubijmo se nesanicom prodavajući sjene pticama
Dok jedni padaju u vrijeme
drugi postoje izvan njega
Ja postojim jedino dok umirem.
Ivan Domančić
