Autor: Marijan Jozić
Ovaj tjedan bio sam na zrakoplovnom vašaru u Amsterdamu. U dva dana prepješačio sam 20 kilometara. Ne od svoje kuće do Amsterdama, nego samo na tom vašaru!
Bilo je svega i svačega iz svijeta avijacije, ali to više nije moj posao jer se sada bavim moreplovstvom. Ipak, još uvijek imam puno poznanika u avijaciji pa sam uglavnom išao tamo kako bih se susreo s njima i napričao o onome kako je bilo kad je bilo.
U svemu tom vašarskom košmaru doživio sam nekoliko zanimljivih stvari.
Prije svega, našao sam se s dvije koke iz Hrvatske: Tanjom i Barbarom. A što Hrvati rade kad se sretnu? Idu na kavu! Tako je i bilo. Kava u Amsterdamu i priče iz avijacije. Tako je počeo moj boravak na vašaru.
Sve mi je lakše prebacivati se s jednog jezika na drugi. Prije sam se, prilikom prebacivanja s nizozemskog na hrvatski pa onda na engleski, stalno nalazio u situaciji da se nekome obratim na pogrešnom jeziku. Sada sam se već istrenirao pa više ne pravim takve greške.
Volim kada u istom danu govorim nekoliko različitih jezika jer mi je to nekako „cool“. Malo teže baratam njemačkim i bugarskim, ali uspijem se sporazumjeti.
No, sve to nije toliko važno. Važno je što se novo može naučiti na takvom sajmu.
A naučio sam nešto što me je zapanjilo.
O čemu se radi?
Pa, vi znate da se po Švabiji, Holandiji i mnogim drugim zemljama postavljaju vjetrenjače koje proizvode električnu energiju. Te vjetrenjače imaju ogromne lopatice izrađene od kompozitnih materijala, uglavnom od materijala koji se zove karbon-fiber, odnosno ugljična vlakna.
To je, zapravo, vrlo lagan, ali i čvrst materijal.
Međutim, kada se te lopatice polome ili istroše, nastaje problem. Navodno ne postoji jednostavan način da se taj materijal reciklira i od njega napravi nešto drugo.
I što onda napraviti s tolikim materijalom?
Da se ne bi postavljala neugodna pitanja, te se lopatice uglavnom zakopavaju duboko pod zemlju. Tamo ih nitko ne vidi pa se nitko previše ne pita što se događa s tim otpadom.
Zemlja ne govori, pa svi šute.
Sve u svemu, strašno! Ali ni političari ni aktivisti, čini mi se, ne postavljaju dovoljno pitanja o tome.
A sada da vam kažem još nešto.
Trupovi modernih zrakoplova, poput Boeinga 787 i Airbusa A350, također su velikim dijelom izrađeni od kompozitnih materijala koji se ne mogu jednostavno reciklirati. Dakle, kada takvi avioni završe svoj radni vijek, neće biti baš jednostavno napraviti nešto korisno od njihovih trupova.
Od starih aluminijskih aviona mogu se, primjerice, napraviti limenke za pivo. Ali što napraviti od trupa aviona izrađenog od kompozitnih materijala?
Za sada svi ti avioni još lete. Najstariji primjerci stari su tek petnaestak godina pa zasad nema razloga za veću zabrinutost. Međutim, kada navrše tridesetak godina, doći će vrijeme da ih se povuče iz prometa i rastavi.
Kada se sve razmontira, ostat će trup aviona. A to je golema konstrukcija od kompozitnih materijala, dugačka nekoliko desetaka metara.
I što ćemo s time?
Zakopati duboko u zemlju, pa da nitko ne postavlja neugodna pitanja o otpadu?
Ono što je pod zemljom ne vidi se, a o onome što se ne vidi često se i ne govori.
Boeing je proizveo već tisuću takvih aviona, a Airbus ih je proizveo još i više. To znači da nas u budućnosti čeka poprilična količina otpada koji neće biti jednostavno zbrinuti.
Već sada imamo velikih problema s kućnim otpadom. A za koju godinu tom će se otpadu pridružiti i lopatice vjetrenjača, trupovi aviona i tko zna koliko još različitih vrsta industrijskog otpada koji se svakodnevno proizvodi.
Na kraju bi se moglo dogoditi da naš planet postane prava planeta otpada.
I onda mi netko kaže da je sve što je moderno ujedno i dobro za čovječanstvo!
Bolje da nisam ni išao na taj vašar u Amsterdamu. Čuo sam priču o modernim avionima i vjetrenjačama koja mi je pokvarila raspoloženje. Ovako bih barem mirnije spavao!
