Autor: Marijan Jozić
Prije puno godina išao sam u gimnaziju u Glini. Učili smo takozvane sentencije (rečenice na latinskom). Ja sam kod svoje mame u kuhinji, po bijelim pločicama, pisao plavim flomasterom te sentencije kako bih ih svaki dan gledao, čitao i na kraju zapamtio.
Imali smo neku opasnu učiteljicu koju smo zvali Juca. Vjerojatno zbog imena Julijana ili tako nekako. E, iz tog doba zapamtio sam rečenicu iz naslova: O tempora, o mores!
U prijevodu bi to bilo: O vremena, o običaji! Ta se rečenica upotrebljava kada se dogodi nešto neobično, nešto što bi nekada bilo nezamislivo, ali se u ovo novo vrijeme, eto, nekako uklapa.
E sad se vi pitate o čemu se radi. Danas se ionako svašta događa pa ima svakakvih ludorija. Evo, na primjer, u Zagrebu ima petnaestak doktora koji su dali otkaz jer se boje jedne superzgodne plavuše. Ne samo da je zgodna nego je i doktorica. Plavuša, u minici, lakiranih noktiju, lijepo našminkana… Ma, super mačka! I oni se nje toliko boje da daju otkaze. Ako je ne mogu pobijediti, onda joj se mogu pridružiti pa će opet sve biti dobro.
Toliko o tome. Dakle, O tempora, o mores!
Jedne večeri uletim u sobu mlađeg sina, koji je software engineer. Ljudi moji, skoro sam pao s nogu od čuda! On sjedi ispred monitora svog kompjutera, a na monitoru još nekoliko takvih tipova. Moglo bi se reći specijalnih tipova. Stvarno odgovaraju profilu software engineera. Sjedi tako društvance i razgovara o svemu i svačemu.
Pitam ga:
– Što je to?
A on mi kaže:
– To je virtualni kafić.
Svaki od njih ima pivicu i razgovaraju kao da su u nekom pravom kafiću ili baru.
Jedan je iz Estonije, jedan iz Njemačke, jedan iz Danske, drugi iz Norveške, pa jedan s Islanda, jedan slučajno iz Zagreba (ima ih, dakle, i u Hrvatskoj), a moj malac iz Nizozemske. I tako svaki od njih sjedi kod kuće, ispred svog kompjutera, pije pivo i priča Markove konake.
Baš si mislim: O vremena, o običaji!
Umjesto da izađu u nekakav ozbiljan provod, upoznaju cure i malo se podruže s pravim ljudima, oni sjede pred ekranima, blebeću o softverskim paketima i piju pivo.
Kako su se pronašli, nemam pojma, ali situacija je stvarno zabrinjavajuća.
Oni imaju socijalne kontakte, pametni su i očito se dobro zabavljaju, ali kako će se na taj način naviknuti na stvarne ljude? Sve je virtualno! Za koju godinu stavit će naočale s kamerama, projicirati jedni drugima slike i sve će izgledati kao da su stvarno u nekom kafiću. U tri dimenzije, naravno! Jedna stvar je sigurna: ovako je puno jeftinije. Pivo dolazi iz supermarketa, pa limenka košta šezdeset centi.
I što da čovjek kaže na sve to nego: O tempora, o mores!
A ja sam u tim godinama išao autobusom na ples iz Gline u Topusko. Dvanaest kilometara!
Ako zakasnim na autobus za natrag, onda lijepo pješice natrag za Glinu. Bilo je malo frke kada prolaziš kroz sela pa psi počnu lajati. Moglo se dogoditi da te još i ugrizu.
Ali išlo se! I plesalo se! I upoznavale su se cure!
Ovim današnjim mladima puno je lakše. Sjede kod kuće, piju pivo i pričaju gluposti s prijateljima iz cijele Europe. Kad im se prispava, samo isključe kompjuter i bace se u krevet.
Nema autobusa, nema pješačenja, nema pasa, nema cura a nema ni nikakve opasnosti.
Eto, što da vam kažem… O TEMPORA, O MORES!



