Pacific Crest Trail je dugoročna staza za planinare i jahače u planinskim područjima zapadnog dijela Sjeverne Amerike, a koja se proteže od granice s Meksikom na jugu do granice s Kanadom na sjeveru. Dakle, ide otprilike od San Diega do Vancouvera.
Ova legendarna staza prolazi kroz najviše dijelove Sierra Nevade i Cascade Range, koji se nalaze oko 160 do 240 kilometara istočno od američke obale Tihog oceana. Počinje na jugu, u malom mjestu Campo (Kalifornija), na samoj granici s Meksikom. Odande vodi prema sjeveru, duž grebena i planinskih lanaca. Ruta prolazi kroz 25 nacionalnih šuma, sedam nacionalnih parkova i niz zaštićenih divljih područja. Proteže se kroz savezne države Oregon i Washington prije nego što završi u Manning Parku u kanadskoj pokrajini Britanska Kolumbija.
Ukupna duljina staze iznosi nevjerojatnih 4286 kilometara, a visinska razlika doseže i 4000 metara. Najviši planinski prijevoj je Forester Pass. Većina planinara kreće od juga prema sjeveru, ovisno o sezoni i vremenskim uvjetima.
Ideja o ovoj stazi rodila se još 1932. godine zahvaljujući Clintonu C. Clarkeu. Godine 1968. Pacific Crest Trail dobiva status „National Scenic Trail“ ali je u potpunosti dovršen tek 1993.
Svaka čast ljudima koji uspiju prehodati tih 4300 kilometara u jednom komadu. Kažu da im za to treba nekoliko mjeseci. Da bi uspjeli, moraju dnevno prijeći minimalno 50 kilometara. Pet dana hodaju i spavaju na otvorenom, a onda si priušte jedan dan odmora u kakvom hotelu, da se istuširaju, operu odjeću i napune baterije – pa opet dalje. Ljudi moji je li to normalno?
Ruku na srce, ako baš žele vidjeti neku divlju životinju, mogu otići u zoološki vrt. Hodati danima kroz divljinu i ne sresti nikoga stvarno graniči s psihičkim poremećajem. Moraš imati par klikera u glavi koji nisu baš na svom mjestu da bi krenuo na takav put. U Španjolskoj postoji hodočasnička staza Camino de Santiago (put svetog Jakova), duga oko 780 km, i već ta ruta hodočasnicima zna biti teška. To je puni naziv poznatog hodočasničkog puta koji vodi prema Santiagu de Composteli, gradu u Španjolskoj gdje se nalazi grob svetog Jakova (Santiago Apostol).
Ali ovo u Americi? Nenormalno.
Ipak, postoje ljudi koje je vjetrenjača udarila u glavu pa se odluče za ovakav izazov od 4300 kilometara. Ako stradaju, svima je jasno da su napravili glupost. Ako uspiju – heroji su. Šanse nisu velike: samo oko 14% onih koji započnu PCT dođu do cilja. Na žalost, svake godine netko i smrtno strada.
Sad se možda pitate zašto o ovome pišem? Zato što je jedan momak iz Hrvatske odlučio izazvati samog sebe i krenuti na taj put. Glinjani i Petrinjci ga poznaju jer im je puno pomagao nakon potresa. Riječ je o ni manje ni više nego – Bruni Šimleši, našem čovjeku. Moglo bi se reći – naše gore list. Obrazovan, komunikativan, otvoren, medijski jako praćen, a sad i veliki pustolov! Najprije je savladavao naša visoka brda, a sad pješice preko Amerike do Kanade.
Od srca mu želim puno sreće – trebat će mu. Nadam se da će se na jesen vratiti kao veliki pobjednik. Jer u prvom redu – ovo je borba protiv samoga sebe. Iskušavanje vlastitih granica…Njegov uspjeh bit će i naš uspjeh. Možete ga pratiti na Facebooku. Prvi dan ovog epskog putovanja bio je jučer. Sretno, Bruno, prijatelju moj!!! Drži se – ako ništa drugo, zubima za zrak – jer te čeka pakao od pet mjeseci. Držimo ti fige!
By Marijan Jozić
