Autor: Aleksandar Olujić
Jučer je zbog jedne IT greške koju je skrivila tvrtka za kibernetsku sigurnost CrowdStrike zavladala prava panika. Vijest o tome kako je širom svijeta otkazano stotine (ako ne tisuće) avionskih letova, nije moguće obaviti bankovne transfere, blagajne u trgovinama ne rade, u bolnicama otkazuju operacije, dok TV kuće nisu u mogućnosti emitirati program poput požara proširio se kuglom zemaljskom. Plavi ekran smrti, noćna mora svakog IT-ovca, pojavio se na nebrojenim ekranima računala mnogih tvrtki i ustanova. Pogreška u programu za ažuriranje Windowsa prouzročila je najveći IT kvar u povijesti za čije će potpuno uklanjanje trebati još tjedni, kažu stručnjaci.
Nije ovo prvi puta da jedna naoko mala greška u računalnom sustavu izaziva velike glavobolje.
Vratimo se malo unazad u povijest.
Na prijelazu stoljeća (1999. na 2000. godinu) u cijelom svijetu je vladala velika zabrinutost zbog potencijalne kompjutorske greške poznate kao Y2K, odnosno milenium bug. Naime, u ranim danima računalstva radi štednje memorijskog prostora prilikom navođenja datuma su kod godine izostavljene prve dvije znamenke te se umjesto 1969 (na pr.) pisalo samo 69. U ono vrijeme ’50. i ’60. prošlog stoljeća kada su se podaci unosili perforiranim karticama bila je to znatna ušteda memorije kompjutora. Vremenom je kompletna računalna tehnologija napredovala pa je sukladno tome kontinuirano povećavan i kapacitet memorije, no način označavanja godina ostao je nepromijenjen.
Kako se približavao dan kada ćemo iz 1999. prijeći u 2000. godinu stručnjacima je postalo jasno da bi to moglo predstavljati veliki problem. Rad mnogih institucija i tvrtki ovisi o točnosti prikaza vremena pa su se postavljala mnoga pitanja, a ono koje je izazivalo pravu paniku bilo je kako će reagirati sustavi nuklearnog naoružanja. U otklanjanje problema utrošeno je dosta vremena i gomile novca te do sloma kojeg su se svi plašili na kraju ipak nije došlo i čovječanstvo je odahnulo.
Čovjek i tehnologija. Dva pojma neraskidivo vezana u civilizacijskoj petlji. Tehnologija je ono što razlikuje čovjeka od drugih živih bića i što je od čovjeka napravila gospodara ovog planeta (uz nadu da će se ista proširiti i tamo “where no man has gone before”). Ali, istovremeno ta ista tehnologija postaje i opasan potencijal kojim čovjek može uništiti sam sebe i svoju budućnost.
Strah da bi moglo poći po krivom radi nečega što smo sami stvorili nije baš novotarija. Umjetnicima je dobro poslužio u stvaranju mnogih djela te je tako Karel Čapek u svojoj drami R.U.R. – Rossumovi univerzalni roboti iz 1920. predstavio scenarij u kojemu umjetno stvorena bića u ljudskom obličju koje on naziva roboti (danas bi ih nazvali androidi), koji su osmišljeni da bi radili u tvornicama kao jeftina radna snaga bez ikakvih prava, dižu ustanak i uništavaju cijelo čovječanstvo. Sjetimo se HAL-a iz Kubrickove Odiseje 2001.– kompjutora s razvijenom osobnošću nalik na ljudsku ili AI sustava Skynet iz Terminatora koji odluči uništiti cjelokupno čovječanstvo izazvavši nuklearni rat ili Matrixa…
Jučer smo postali svjedoci o tome koliko jedna naoko mala računalna pogreška može prouzročiti problema. Postavlja se stoga pitanje: Koliko smo daleko ili blizu tih i takvih scenarija kakve su osmislili pisci i scenaristi? Ali i ono: Koliko smo ovisni o tehnologijama koje nas potencijalno najviše mogu ugroziti?
Naime, danas živimo u svijetu u kojem ovisimo o računalima/pametnim telefonima i većinu svoje komunikacije ili izvora informacija tražimo i dobivamo online, bez mogućnosti i volje za kritičkim propitivanjem istih, a usto više nismo i ne možemo biti sigurni tko ih je osmislio: ljudsko biće ili AI i polako ali sigurno postajemo sve ovisniji toj istoj tehnologiji koja bi mogla postati sama sebi dostatna ako budemo neoprezni.
U suprotnom, tko može garantirati da jedno jutro umjesto plavog ekrana smrti na ekranu računala neće na vratima stana pozvoniti Arnold Schwarzenegger.
