Autor: Marjan Gašljević
Fotografije je snimljena 1964. godine. Na fotografiji su hodočasnici Majci Božjoj Bistričkoj na prvoj postaju Križnog puta podno bistričke Kalvarije iz župe Viduševac. Naime Vidušljani su redovito na Gospin blagdan hodočastili u Mariju Bistricu pješice putujući tri dana a poslije se putovalo “ćirom”. Oni koji nisu mogli otići u nacionalno svetište Marija Bistrica svoje molitve, zavjete i zahvale Gospi prikazivali su u Marijinoj crkvi u nedalekom selu Gora do kojeg se redovito pješačilo, a tih 16 kilometara od Viduševca bilo je uvijek zanimljivo uz zajedničke molitve i marijanske pjesme.
Za Mariju Bistricu me vežu brojne uspomene, od Prve vjeronaučne olimpijade na kojoj sam postigao zavidan uspjeh iz poznavanja Biblije do slika pokornih hodočasnika koji su u svojoj nevolji ili zahvali moleći se hodali na, uglavnom, okrvavljenim koljenima do kipa “Crne Gospe” pa, u molitvi i pokori oko glavnog oltara.
O milosti Gospe svjedoče mnogobrojne zahvalnice kojima su prekriveni zidovi bistričkog cintora kojem je svoj graditeljski štih kao i “katedrali minor” dao veliki Herman Bolle.
Jednom prilikom kasnih osamdesetih vodio sam grupu izletnika Hrvatskim Zagorjem. Nacionalno, vjerski i politički izrazito “šarenu” grupu ciljano sam odveo na ručak u hotel “Kaj” neposredno ispod Bistričkog svetišta. Kako smo pristigli ranije od predviđenog vremena za ručak grupu sam poveo u razgledanje svetišta pomno prateći reakcije izletnika. Neki nisu htjeli ući u crkvu poslušavši samo priču o povijesti Svetišta i Crne Gospe u cintoru dok su, većina, ipak ušli. Pomno sam prati izlazak tih ljudi iz crkve zamijetivši da su se mnogi izrazi lica pozitivno promijenili. Čudno, komitet nije imao po povratku komentara na moj “ispad”.
Na fotografiji u prvom redu krajnje desno je moja majka. Malešna sestra mi je tih godina bila teško bolesna u sumnji liječnika o njenom preživljavanju. Majka je, pored svoje neupitne vjere, imala i dodatni razlog zavjetovati se. Ja, pak, obični mali dripac očekivao sam samo licitarsko “čislo” koje ću nekoliko dana grickati i, eventualno, onog leptira kojeg guraš a on klepeće krilima. Te drvene igračke specifično oslikane bile su “premija” s Bistre.
Nedavno sam “zalutao” na Porcijunkulovo. U moru šarenih štandova zamijetio sam i jedan s tim tradicionalnim (zaštićenim) igračkama zagorskog kraja. Potrčao sam do štanda uzbuđeno ga razgledajući. Nisam mogao odoljeti ne kupiti nešto. Ta sitnica i danas mi u kući daje osjećaj tih davnih, sretnih i, meni, prekrasnih vremena. Vremena kada smo vjerovali, kada su se djeca radovala licitarskom čislu ili srcu s ogledalcem, leptirom koji lupa krilima ili najobičnijoj šarenoj svirali.
Danas molim Gospu da nam podari razumijevanje za te male stvari i puno radosti koje one čine, a razumijevanja i pokornosti prema Bogu i bližnjemu.
Podari nam, Majko, te mrvice svoje beskonačne milosti.
