Autor: Marjan Gašljević
Kako li se samo brzo, u petnaestak dana, zaboravilo na kazane i nekazane poruke s Kninske (i oko) proslave Dana pobjede i Dana hrvatskih branitelja. Ostalo je visjeti u zraku i nitko se niti u jednom trenutku nije zapitao: “Kako? Zašto?”.
U zraku je ostalo visjeti pitanje neke nove “Hrvatske šutnje”. Poruka, “tko pisne i jednu koja nije u skladu s vladajućom politikom tome nema mjesta ni na svečanoj misi za Hrvatsku i njezine branitelje, a još manje na svečanoj pozornici pred sve manje slavljenika”. Politika je na godišnjem, novinari medijskih kuća i portala čekaju da na račun sjedne javni eurić za šutnju ili neutemeljenu hvalu, a Narod, Narod spaja kraj s krajem i šuti.
Srećom uvijek ima onih koji ne šute. Ni Lorca nije šutio.
Drvosječo,
posijeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.
Zašto se rodih između ogledala?
Dan me okreće.
I noć me oponaša
u svim svojim zvijezdama.
Hoću živjeti a da se ne vidim.
Mravi i slak
sanjat ću da su
moje lišće i moje ptice.
Drvosječo,
posijeci mi sjenu.
Oslobodi me muke
da se vidim bez plodova.
Bezvremenski Lorca, pogubljen na današnji dan 1936. u Granadi od Frankovih fašista, je dio “izgubljene generacije”, mladih ljudi koji se osjećaju bespomoćno i izgubljeno te sve proživljavaju mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Francova je vlada pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama Španjolskoga građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašizma.
