Došlo je opet vrijeme da se napravi sken mojeg eko sistema. Radi se o nekoliko stvari koje me smetaju. Ne bi se moglo reći da me muče jer kad se sve zbroji, oduzme i pomnoži, onda ništa nije strašno i opasno po život.
Evo da počnem o socijalnim medijiima kao što je na primjer Facebook. Moglo bi se reći da je to u stvari, socijalna kanalizacija. Mr. Zuckerberg, vlasnik tog sranja, zarađuje veliku lovu i tu lovu troši da bi potplaćivao američke političare koji mu onda pružaju usluge.
Kažem “otvorena kanalizacija” jer se nađe stotine članova Facebooka koji imaju samo neprijateljske komentare. S tim ljudima nešto nije u redu jer oni uglavnom pljuju na sve oko sebe. Što god vide na Facebooku samo komentiraju negativnim i neprijateljskim komentarima. Od Facebooka je još gori bivši Twitter koji se sad zove X. Tamo ima stotine tisuća članova koji su tu samo zbog toga da stavljaju negativne komentare i pljuju po ljudima. To im pruža zadovoljstvo. Trebao bih pitati doktora Strižaka kakvi hormoni se proizvode kad ljudi nalaze zadovoljstvo u pljuvanju po drugim ljudima. Moglo bi biti da su to isti hormoni koje mozak producira za vrijeme i poslije seksualnog čina. To onda razumijem jer ako ima manje seksa, onda se proizvodnja tih hormona potiče pljuvanjem po drugim ljudima na socijalnim medijima. Međutim, čitao sam da se takav hormon rađa i ako se uzme komad čokolade. Čokolada je zamjena za seks, a možda i za negativnost na Facebooku. Upravo zbog toga se bavim idejom da napustim Facebook ( i jedem samo čokoladu). Već 3 tjedna ne gledam televiziju i mogu vam reći da mi je život puno mirniji (umjesto TV jedna Toblerone i problem je riješen).
Tobože se radi o slobodi govora ali to je fasada. U stvari, u pozadini Facebooka i ostalih socijalnih medija je algoritam koji propušta samo stvari koje se njima dopadaju. Mene su na primjer, već po drugi put zatvorili u Facebook “zatvor”. Ovo najnovije je bilo zbog mog članka za PS portal gdje sam pisao o pametnim telefonima koje cure drže u džepu na guzici. U članku nije bilo nikakvog rasističkog ili seksualnog sadržaja. Kad sam ga podijelio na moju Facebook stranicu, dobio sam poruku da je članak skinut s Facebooka zbog nepodobnog sadržaja. Sad sam na njihovoj crnoj listi što je zabranjeno zbog zakona o privatnosti ali baš njih briga. Naravno da sam se bunio ali još mi nisu odgovorili na moj apel.
Druga stvar nema veze sa Zuckerbergom ali ima veze s ljudima koji koriste Facebook. Neki baš nisu jako iskusni u pisanju iako su završili barem osnovnu školu. Neću namjerno reći da su nepismeni jer nisu. Ali osnovne stvari ne znaju. Na primjer. Već me dugo smeta kad vidim poruku: “Ode nam još jedan sugrađanin. Pokoj mu vječni!” ili samo “Saučešće obitelji”. Uopće ne napišu ime da znamo tko je umro?! Ako ga poznam, možda bih uspostavio kontak s obitelji. Možda bih i ja nešto napisao na Facebook. Možda bih odlučio da mu idem na sprovod. Htio bih znati kad je umro. Gdje je sahrana? Kad je sahrana? U kojim okolnostima je umro? Da li je prometna nesreća? Možda mi je ta osoba bila draga i bliska…itd, itd… Pa barem da napišu ime i prezime pokojnika. Ono: “Ode naša legenda. Slava mu!” Ne znači baš ništa ako se ne zna koja je to legenda. Dovoljno je samo ime i prezime. Bez toga poruka ne znači ništa ali pokazuje stupanj pismenosti i znanja prijenosa informacija. Takva osoba je zaslužila jedinicu iz komunikacije.
Slično je kad se netko uslika negdje u svijetu pored kakvog vodopada ili kakve zgrade ili bilo gdje a ne napiše ni u kojoj je zemlji. Samo je on ili ona na slici i uopće nema nikakvog komentara. Bilo bi interesantno znati gdje je, zar ne? Isto tako naiđem na sliku gdje je neka proslava. Barem da stoji gdje se slavi i što se slavi. Ma ne. Samo slike veselih ljudi i ništa više. Volio bih da Zuckerbergov algoritam jednostavno takve poruke meni ne proslijedi jer imam više pitanja nego dobijem odgovora.
Već je kraj ljeta. Ovdje u mojoj okolini su političari odlučili da štede lovu koju mi platitelji poreza uredno njima dajemo. Oni tu lovu uglavnom upotrebljavanu na njihove bezvezne projekte. Nas uvjeravaju da sve što rade, rade za naše dobro. Tako su izmislili da preko ljeta ne kose travu u gradovima uz cestu i na travnatim površinama. To bi bilo kao podpomaganje biološke raznolikosti. Svuda raste silan korov, a tamo ima hrpa kukaca koja se cijelo ljeto razmnožava. Brinuti se za prirodu je dobra stvar. Nemam ništa protiv prirode. Međutim, od tog silnog korova zrak je pun polena raznih biljki i pa su ljudi alergični i cijelo ljeto šmrcaju. Što sam stariji, imam sve više problema s tom alergijom. To ovdje zovu peludna groznica. Prije par godina sam tu groznicu imao samo od polovice ožujka do polovice svibnja. Ove godine, hvala bogu, drži me do kraja osmog mjeseca. Sve to vrijeme pijem tabletu protiv peludne groznice. To je jedna tableta na dan (koja ponekad uopće ne pomaže). Ja nisam jedini koji prigovara tome. Puno poznanika čujem da se tuže da im cijelo ljeto curi nos, a nisu prehlađeni i nemaju koronu. I tako mi (ne mi nego u stvari, pizde od lokalnih političara) spašavamo korov i neke usrane kukce, a štetimo ljudima.
I za kraj još i ovo. Sjedim u avionu i pored mene dođe neka Švabica s takozvanim ”panama šeširom”. Takav šešir imam na slici uz ovaj članak. Dam joj kompliment i kažem: “Du hast einen schönen Panamahut.“ (na njemačkom kojeg me je naučila Dinka Prpić u glinskoj gimnaziji). U prijevodu “Imate lijepi panama šešir.” Ona mi odgovori: “To nije panama šešir. To je borsalino.” I skine ga s glave i pokaže mi naljepnicu borsalino. Sve si mislim, e tetka bolje da ti ništa nisam kazao. Sad ti moram objasniti da je model šešira ‘panama”, a fabrika šešira se zove “Borsalino”. Međutim, ta koka to uopće ne razumije. Ili neće da razumije. Ne možeš joj to objasniti jer ona ima borsalino. I što da kažem?! Moj pradjed iz Gline je bio šeširđija, valjda se i ja razumijem nešto u šešire. Bolje je šutjeti i uopće ne komunicirati.
By Marijan Jozić
