Autor: Marjan Gašljević
Od rata, onog Domovinskog, zbilja je prošlo puno vremena. Od onog Drugog još daleko više. Onog Drugog danas se, na sreću, rijetko tko još prisjeti i spomene ga osim u nekim izuzetno „složenim“ situacijama kada za raspetljavanje teme u nedostatku jačih argumenata itekako dobro dođu partizani i ustaše. U stvari oni nisu isključivi sudionici Drugog rata oni su nešto više od toga. Oni nisu, čak, ni imenice. Više mi liče i uklapaju se u priču kao pridjevi. Kod njih i u tom „njihovom“ ratu nekako mi je sve jasnije nego u ovom „našem“, Domovinskom. Danas se nedvojbeno zna da su ustaše bili pola-pola kao i partizani. Pola heroji, pola zločinci. Bez jebemti domobrani su bili kukavice u što će se složiti svi i, u stvari, nitko u nekoj ozbiljnijoj raspravi ma o čemu se vodila neće posegnuti za argumentom „domobran“.
U Domovinskom ratu, na sreću, Hrvati se nisu podijelili na ustaše, partizane, a ni domobrane što je i rezultiralo Hrvatskom. Samostalnom Državom u srcu Europe.
Na kraju kada je sve završilo, najprije pobjedonosnom vojnom operacijom „Oluja“ a onda i mirnom reintegracijom Istočne Hrvatska, neki su se počeli propitivati „imamo li svi iste zasluge za učinjenim“. I tako godinama. I danas.
Svi mi koji smo živjeli u tim vremenima i poslije nekako uz kavicu u kvartovskoj birtiji ili na placu dok kibicujemo prolaznike znamo pročavrljati o činjenici da svi branitelji nisu jednaki. O toj nejednakosti uvijek iz konteksta mnogobrojnih prigodničarskih govora saznajemo da su neki branitelji heroji a neki samo junaci. Što su oni drugi koji su tu negdje a nisu niti heroji niti junaci? Upravo u tim birtijskim pričicama znamo „prokazati“ i one druge koji nisu u kategoriji „heroja“ i „junaka“.
Pa onda, recimo, glavinja tamo neki lik a je uprem prstom u nj:
„Vidiš li onu pijanu benu. Nije se otrijeznio još od 93. kada smo ga „skinuli“ zbog pijanstva i sranja koje nam je takav radio.“
„Ma daj? Što ti je? On je junak.“
Posramljen, slegnem ramenima. I tako neki dan imenovaše nekog lika na neko visokorangirano managersko mjesto: „On je heroj Domovinskog rata.“ Rekoše kao argument kojeg je apsolutno nemoguće pobiti. Jebiga, i to reče, opet, lik koji nije niti prismrdio tom jebenom ratu kojeg mi je više pun, da ne kažem što.
Imamo, dakle, heroje. Imamo i junake. Neki imaju čak i pisanu potvrdu o tome. I to je argument. Ako, dakle, imamo heroje i junake vjerojatno imamo i one druge koji to nisu a, eto, nekako su se zatekli tamo. Bilo bi korektno i njih nekako zvati. Kukavica, logično. Podrumaš, moguće. Bjegunac, nemoguće. Bjegunaca i dezertera naime u „našem“ ratu nije bilo. Svi oni po Parizu, Briselu, Munchenu, Gelsenkirchenu, Zurichu, Melburnu i drugdje bili su na zadatku. Oni su, zamalo, na pragu da postanu oberheroji.
Što, dakle, s nama ratnim kukavicama? Osobno sam, recimo, nakon zamalo 5 godina kukavičluka i podrumašenja s 2 ranjavanja i zarobljavanjem bi „zamoljen“ da razdužim opremu i odoru i krenem putem zbiljnosti jednog običnog kukavice. Svoj prijeratni posao nisam mogao obavljati jer sam, takav razbijen fizički i psihički nesposoban, a platiti mirovinu nisam niti htio niti imao s čim, pa su mi dali nešto tek toliko dok se nisu organizirali pa me sprašili do kraja. I tako zgažen i pregažen što i priliči jednom kukavici povremeno pijem kavicu i promatram prolaznike. Ovi moji lokalni junaci i heroji tu i tamo zaposle nekog kućnog ljubimca i s tim su zadovoljni posebno kada zastanu pored našeg stola pa nas odmjere, onako, s visine kako to i priliči.
Potpuno je, pak, druga priča s onim herojima i junacima koji se svakodnevno povlače po televiziji. Jebiga, ja kukavica, nisam mogao raditi običan posao jer sam uslijed ozljeda invalidan ali ne dovoljno da idem u invalidsku mirovinu. Ovi likovi s televizije, nekima sam čak bio i nekakav (nikakav?) zapovjednik, jebiga, netko je morao biti i zapovjednik, igraju nogomet, košarku, tenis naravno, invalidi su 80, 90 100 posto s jebačkom mirovinom i invalidninom i pored svega još mogu raditi i po desetak poslova. Potpredsjednik, ministar, predsjednik 5-6 povjerenstava, predsjednik 5-6 upravnih i nadzornih odbora. Oni su, naravno, heroji. Molim, dakle, tko izdaje te potvrde da i meni potpiše i izmuhura jednu: „Marjan Gašljević, kukavica Domovinskog rata. Provjereni podrumaš i ništkoristi.“
Vjerujem da bi s takvim CV-ijem uspio postati bar evidentičar uplata roditeljskih članarina u nekom seoskom nogometnom četvrtoligašu.
