Ponekad se čovjek mora odmaknuti da jasnije vidi, uzeti predah za razmišljanje, ali i upoznati druge kulture iz prve ruke.
Tako je meni ovaj vikend na sjeveroistoku Južne Afrike u prekrasnom okruženju prenoćišta Bamboo. Ako ste u blizini, toplo preporučujem ovo mjesto za bazu.
Čitam i pomalo radim, ali imam vremena razgovarati s ljudima ovdje i promatrati prirodu.
Vlasnici osim ovog hotela imaju i plantaže makadamije te su vrlo radišni i topli ljudi, a djeca osim afrikanerskog govore i izvrstan engleski.
Afrikaans ili afrikanerski jezik je relativno mlad jezik, kojeg su u 17. stoljeću razvili doseljenici, a mješavina je nizozemskog, francuskog i njemačkog. Danas njime govori oko 5 milijuna ljudi, uglavnom u Južnoj Africi.
U subotu me, nakon jutarnje kave, u šetnju od oko 4 km oko jezera povela 9-godišnja kćerka vlasnika hotela. Išao je i njezin bigl. Razgovarale smo o školi, o tome je li bolje ići u školu ili se školovati kod kuće i o drveću i pticama koje nas okružuju.
Navečer sam razgovor o školskom sustavu nastavila s njezinom starijom sestrom koju je taj dan majka vozila na natjecanje udaljeno nekoliko sati vožnje.
Kad sam već tu da barem čujem mišljenja iz prve ruke – od učenika. Obje su odlične, vrlo dobro informirane i promišljene, učiteljice 😊.
Ovdje se učenici dižu oko 5 sati ujutro i idu na autobus koji ih vozi do škole oko jedan sat. Nastava počinje u 7 i traje šest punih sati do 13, a onda slijede sportske aktivnosti i vožnja od sat vremena autobusom natrag kući.
Uglavnom se za niže uzraste nastava izvodi na njihovom materinjem jeziku. Za moje sugovornice to je afrikaans, ali za drugu djecu može biti zulu, sotho ili neki drugi od 12 službenih jezika. Sva djeca uče engleski i imaju kasnije nastavu na engleskom.
U školi mojih mladih prijateljica u razredu je više od 30 učenika, a pored akademskog uspjeha veliki se naglasak stavlja na sportske aktivnosti. Učenici se rangiraju po akademskom, ali i sportskom uspjehu. Sustav je vrlo kompetitivan.
Osnovna i srednja škola ukupno traju 12 godina, slično kao i u Hrvatskoj, pa se s 18 mogu upisati na fakultete, o čemu sam već pisala.
Veliki broj djece, posebno one koja žive u ogromnim divljim naseljima kakvih se uz autoput vide diljem Južne Afrike, često ne idu redovito u školu, pa i danas žive u teškim uvjetima. Nažalost politička korupcija je i dalje veliki problem, kao i razvoj održivih i učinkovitih politika jednakih obrazovnih prilika za sve.
Srednja klasa, bez obzira na boju kože, puno ulaže u obrazovanje djece.
Sigurnost je ovdje veliki problem, pa niti ja ne tumaram po gradu bez pratnje. Kuće imalo imućnijih ljudi imaju visoke ograde i druge vrste zaštite, a posebno se štiti djecu.
Moje mlade sugovornice vele da je uvijek zanimljivo u školskom autobusu, vole školu, socijalno su osjetljive, pokazuju veliki interes za ekologiju i što je posebno važno – povezuju znanja različitih predmeta.
Još jedanput potvrđujem da vrijednih i poštenih ljudi ima diljem svijeta, kao i onih drugih.
Na kraju, ako želiš znati kakav je obrazovni sustav, moraš pitati učenike i studente.
