Autor: Marjan Gašljević
Nas Banovce, pored ostalih naziva, nazivali su i „kuburašima“. U tamo neko vrijeme moje mladosti sramota je bila da deran nema kuburu. Tih kubura bilo je, zbilja, svakakvih. U stvari svaka je bila bar u nečemu drugačija jer su bile ručne izrade u kućnoj radinosti pa je svatko davao nešto svog umjetničkog štiha. U osnovi bi ih dijelili na pripaljaće, džiparice i preklapače. Sve oko njih bio je zvučni efekt, efekt strašenja i prijetnje, a najčešće bi neki kuburaš ostao bez prsta pa i bez oka s sitnijim ozljedama koje bi tadašnji glinski kirurg, popularni dr. Krkač, vješto i brzo sanirao. I sam sam, i ako ne nešto posebno, kuburao. Čisto da ne budem baš onaj školski primjer šonje. U svemu tome nikada nisam razmišljao iz pozicije kako je stvarno stati ispred cijevi ali i iza prave cijevi u ozbiljnoj namjeri.
Početkom kolovoza 1991. na ulazu u Jukinac pred Glinom u policijskom BMW-u uletio sam među četnike i dragovoljce – pričuvnike JNA. Frend mi i ja postavljeni smo uz jarak pored ceste. Ni oružje, berettu i uzi nisu nam uzeli. Držali smo ih spuštene uz nogu smireno i rezignirano čekajući što će se dogoditi. Šutjeli smo. Šutjeli su i oni držeći „vlajne“ i PAP-ovke „na gotovs“. Zurio sam im u oči. Niti jedan nije podigao pogled da bi ga ukrižao s mojim. Oči su im čudno svijetlile. Stisnuta usta i bljesak očiju izražavali su mržnju. Bolesnu mržnju. Misli su mi bile potpuno prazne samo se je znoj slijevao niz leđa.
Mjesec dana poslije bio sam s druge strane cijevi. Sisački dragovoljci opkolili su malu pontonjersku vojarnu zvanu „Barutana“ u Capragu. Nitko nije znao da li će se morati primijeniti sila da bi se vojarna zauzela pa se je akciji pristupilo ozbiljno. Ležao sam na krovu bivše upravne zgrade Rafinerije nafte Sisak naslonivši snajpersku pušku na grudobran koji sam namjestio od borbenog ranca. Odmah sam si odredio prioritetne ciljeve poštujući pravila svakog snajperiste i ako, u toj priči, to nije bila moja zadaća. Desno od prijavnice na ulazu u vojarnu iskopan je mitraljeski rov u kojem je čučao mitraljezac s pomoćnikom i još nekoliko vojnika. Mitraljezac je, logično, prioritetna meta. U limenoj prijavnici čumili su desetar i jedan vojnik. Posada vojarne bila je sastavljena od ročnika. Sve derani nešto preko 18 godina. Promatrajući kroz optiku lice desetara vidio sam kako se grči. Grč straha u pokušaju da se zakloni iza stolića prijavnice. Lica vojnika u rovu nisam mogao vidjeti. Zabili su ih u zemljani nasip rova, a zeleni šljemovi su virili iznad nasipa rova. „Samo 0,7 deka pritiska na obarač ova dječačka lica će nestati.“ Snašle su mi misli. Prekršio sam, tako, drugo pravilo snajperista: „Ne misli!“
Kroz godine koje su uslijedile nikada jasnije nisam vidio lice mete. Puškaralo se, da ne kažem, kuburalo, najčešće bez jasnog cilja. Istraživanja, naime, kažu da svega 7% vojnika u borbi nišani.
Kako je rat odmicao nalazio bih se u sve manje bliskih bojnih situacija od čega me je sklonilo časničko napredovanje po zapovjednim stepenicama.
Dan – dva poslije „Oluje“ krenuo sam u obilazak postrojbi krećući se s vozačem i pratiteljem niz famozni konvoj na cesti između Žirovca i Dvora. Vozili smo tenkovskim tragom kojeg su napravili u bijegu neprijateljski tenkovi jer nisu mogli zakrčenom cestom. Na više mjesta gdje nisu mogli uz cestu jednostavno su pregazili ono na cesti.
U jednom trenutku vozač zaustavi Ladu jer smo naišli na krdo krava. Iskočimo iz Lade i vidimo da krave gone tako u krdu vojnici 5. korpusa u onim svojim čudno smeđim odorama. Još kod iskakivanja iz vozila repetirali smo puške držeći ih „na gotovs“. Tih nekoliko vojnika su se ukipili. Imali su i oni puške ali cijevi okrenutih u zemlju. Odmah mi je upalo u oči koliko su jadni. Očito izgladnjeli, upalih lica i čudnog, žutog bljeska u očima. „Ako bilo koji počne podizati cijev pucam!“ Prošlo mi je kroz glavu. Gledao sam ih možda i minutu. Krave su nastavile glavinjati putom, a tišina je pritiskala. Nisu pokazali ni jedan znak straha. Ta što im se, očito, još može dogoditi. Glavom i očima sam im pokazao da idu. „Hvala.“ Istisnuo je jedan okrenuvši se i otputivši, sa svojim kompićima, za kravama. Ispratili smo ih stojeći, pripravni. Vrijedi li ljudski život nekoliko krava?
„Da li bih pucao da je trebalo?“ Odluka o pucanju se donosi onog momenta kada podižeš pušku ili izvlačiš pištolj iz korica. Sve drugo je utopija.
