Vjerujem da ste svi čuli vijest kako eksplodiraju pejdžeri u džepu. Da vas podsjetim, u Libanonu je eksplodiralo nekoliko tisuća pejdžera u džepovima njihovih vlasnika. Sve se to dogodilo u roku od pola sata. Dan kasnije su počeli eksplodirati voki-toki aparati. Nakon toga je nastala panika i ljudi se sad boje te mobilne elektronike. Sad su još počeli javljati da im eksplodiraju laptopi, televizori i solarni paneli. Sve u svemu-strašna situacija. Ne kaže se bez veze: čovjek je čovjeku vuk. (Homo homini lupus).
Pejdžeri nisu veliki aparati i u njih ne stane puno eksploziva, no dovoljno da ubije čovjeka. Slijedeće pitanje je kako se taj eksploziv detonira. Kažu da se svim tim pejdžerima pošalje tajna poruka koja uključi detonator i izazove eksploziju. Pitanje je kad i tko je eksploziv ugradio u tisuće pejdžera. To nije mala stvar. Doći će dan da i to saznamo. Sve u svemu – to je bila velika operacija. I nitko ništa nije primijetio, a to me zabrinjava.
Ovih dana je došla još jedna vijest iz Rusije. Ne znam da li je to “fake news” ali je opet nešto iz oblasti elektronike. Jedan ruski tajkun je kupio (preko šverca, naravno) onaj takozvani Teslin Cybertruck. To vam je SUV marke Tesla kao ovaj na slici iza mene. Sad se taj tajkun ljuti jer mu je Elon Musk isključio auto i više ga ne može koristiti. Zamislite situaciju. Auto je priključen na internet i tvorničar ga može jednostavno isključiti i s tim autom se više ne možeš ništa. Pa kuda vodi sve to?! Gdje su ona vremena kad smo mogli sami popraviti auto. Sad se ne može ništa bez kompjutera i umjetne inteligencije. Više ništa nije sigurno. Ni auti ni pejdžeri ni telefoni. Otima se kontroli…
Sad da malo to ekstrapoliramo na neke druge stvari. U avijaciji je normalna stvar da se avionski uređaji šalju na popravak na drugi kontinent. Moja bivša firma je dobivala na popravak tisuće aparata iz Indonezije, Malezije, Koreje, Kine, Rusije, Kenije itd. Takvi aparati su ponekad 10 dana negdje na putu iz cijelog svijeta prema Amsterdamu. Nakon popravka sve to se vraća vlasnicima u tim zemljama. Sad zamislite da na tom dalekom putu netko otvori takav aparat i ugradi eksploziv i detonator. Onda se aparat ugradi u avion pa se eksploziv aktivira za vrijeme leta. I BUUUM. Avion padne, a nitko ne zna zašto je pao. Putnici, koferi i teret se kontroliraju i prolaze kroz skener ali avionski kompjuteri se ne stavljaju u skener tako da prođu gotovo slobodno do aviona. Neću praviti paniku ali to sve je moguće. O tom se već naveliko spekulira na internetu. Naravno da će se situacija postrožiti i da će se puno više paziti na svašta što nosimo na sebi i u svojim stvarima. Opet će nam uzimati vodu na aerodromima i opet ćemo morati skidati cipele i ulaziti u skener. Osim toga, više nismo sigurni ako kupimo pametni telefon. U njega kao i u pejdžer netko bi mogao ugraditi eksploziv. Onda dobiješ WhatsApp poruku i telefon eksplodira pa se ti slikaj sanajnovijim Apple telefonom.
Naša braća Kinezi su još malo dalje u tom procesu. Oni u gradovima imaju kamere koje su povezane s kompjuterima koji mogu identificirati prolaznika. Dogodi se da ljudi prijeđu cestu onako bez veze , dakle ne preko zebre nego onako po naški. Kamera ih snimi, prepozna i obavijesti policijski kompjuter koji im onda pošalje kaznu za nepropisno prelaženje ceste. U cijelom procesu nema niti jednog čovjeka od krvi i mesa da to kontrolira. I napravi taj prekršaj 5 puta pa dolaziš na crnu listu i onda nema više kredita, kreditne kartice, interneta, telefonske pretplate itd. Sve se to napravi automatski i kompjuteri te jednostavno ekskomuniciraju pa se ti žali…
Ono što smo znali vidjeti sedamdesetih i početkom osamdesetih godina sada je stvarnost. Sjećate li se onog filma “Runaway” s Tomom Selleckom (iz 1984). U tom filmu su napravili dron koji su programirali tako da on odleti i ubije osobu čije ime i prezime su programirali. Zar vas to ne podsjeća na situaciju s pejdžerima?. Pejdžeri naravno ne lete ali su ih dobile osobe s imenom i prezimenom. I onda se taj njihov pejdžer okrenuo protiv vlasnika i jednostavno eksplodira. Strašno.
Sad još jedna stvar iz mog inženjerskog iskustva. Imam neku čudnu maniju koju moja supruga ne voli. Ja svaki električni aparat koji kupim najprije kod kuće otvorim da vidim što je unutra. To me jako zanima. Kad vidim kakav je iznutra, e onda znam kakve je kvalitete i kakva tehnika je upotrijebljena da se taj aparat proizvede. Moja supruga, da ne kažem moja golubica, uvijek se ljuti i kaže da sam šampion da od novih stvari napravim polovne. Njoj se to ne sviđa jer ponekad se dogodi da taj aparat nožem ili izvijačem zagrebem pa se to vidi. Zato je na mene uvijek ljuta ako tako nešto uradim. Onda me drži na suhoj hrani po nekoliko dana ili moram spavati na tavanu ili me na neki drugi način kazni. Međutim, da sam u Libanu (Kaže li se Liban ili Libanon? Ne znam.), onda bi ona bila sretna jer bih ja taj pejdžer otvorio prije upotrebe i pronašao eksploziv. Spasio bih se i sve bi bilo u redu.
Na kraju još i ovo. Situacija s tim pejdžerima zbilja nije dobra. A ni ono sa Tesla autom. Gdje je ono doba kad tih svih govnarija nismo imali? Pisali smo pisma ili smo išli u poštu da nekome od rodbine telefoniramo. Sad smo došli u situaciju da nas u stvari, primoravaju da sva ta moderna sranja jednstavno moramo koristiti i još nas na kraju uvjeravaju da nam ja tako puno bolje. Sad bi me omladina smatrala konzervativnim starcem ali me baš briga. Kad sve ovo vidim moram reći – prije je ipak bilo bolje.
By Marijan Jozić
