Početak je uvek savršen.
Onda dođu njegovi roditelji.
Onda dođu njegovi prijatelji.
Onda dođu prijatelji njegovih prijatelja.
Onda dođe ono – nisam ti rekao.
Početak je uvek savršen.
Onda dođu njeni roditelji.
Onda dođu njeni prijatelji.
Onda dođu prijatelji njenih prijatelja.
Onda dođe ono – nisam ti rekla.
Onda dođu bivši.
Onda dođu budući.
Onda dođe život,
a prođe mnogo šta drugo.
Kada se dvoje samo gledaju,
i traže ono u šta su bili zaljubljeni.
I svuda bi, samo ne tu.
Početak je uvek savršen.
Vidiš samo obećanja.
Vidiš samo ono što osećaš.
Vidiš samo ono što želiš da vidiš.
Ne vidiš ništa drugo.
Onda se desi život,
I sve ono što prolazi mimo tebe.
I tu su zakletve, obaveze, očekivanja, rođendani, nove godine…
I tu je još jedan godišnji odmor, još jedan vikend, još jedna noć, još jedan dan…
I tu je još mnogo šta, samo nema ljubavi.
Ako si veran, ostaješ.
Ako je verna, ostaje.
U ime braka.
U ime dece.
U ime svih.
U ime prošlosti.
U ime budućnosti.
U svačije ime,
a da li i u svoje?
Gde je greška?
Ili su emocije nešto drugo u odnosu na želje?
Ili je život nešto drugo u odnosu na planove?
Ili je sve nešto drugo od onoga što si mislio da znaš?
A ne znaš.
Shvatiš tek posle.
O čemu se ni ne razmišlja
kada ti je dobro,
ili kada misliš da ti je dobro.
A mogli ste sve to isto kao prijatelji,
Jedno je sugurno
Manje bi bolelo.
Stefan Simic