Autor: Marjan Gašljević
„Kundid je na našoj strani“, izlanuo je ministar obrane Anušić. Osobno sam tog lika u prvi mah doživljavao mrvicu više od ostalih stranačkih kerova i poslušnika. Ni prvi ni zadnji put nisam fulao. Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, je po ministru obrane RH „na nečijoj strani“.
Časna Hrvatska vojska ma u kakvom stanju stvarno bila je slijednik onih tisuća hrvatskih branitelja koji su branili i stvorili Hrvatsku. Mnogi su ostali i bez života na braniku Domovine ne znajući u što će se vojska koju su stvarali i dali časno ime pretvoriti kroz političke eskapada polupismenih političara željnih nekakve njihove slave.
Vojska je i trebala bi biti jamac sigurnosti svih građana Republike Hrvatske i branik eventualnih i mogućih ugroza izvana. Na žalost ovom Anušičevom izjavom koja je, u stvari, misao njegovog velikog šefa Plenkovića, jasno je da oni žele Vojsku podjarmiti svojim dnevno političkim interesima ujedno prijeteći „nepodobnim“ građanima istom tom vojskom jer ako je vojska na njihovoj strani onda svih onih 75% i više posto građana „koji nisu na njihovoj strani“ treba „disciplinirati“.
To nama starijima koji smo živjeli u „onom sistemu“ zvuči itekako poznato. Na koncu i ona famozna Jugoslovenska narodna armija pokazala je devedesetih na čijoj je strani.
Istovremeno, a na tragu naprijed napisanog, privođenje pameti „nepoćudnih građana“ koji su, na koncu, bili u većini sistematski je pratila i „usmjeravala“ različitim metodama famozna UDBA i KOS. MI, ma koliko se klali i novovijeku demokratičnost, moramo priznati da su sljednici tih službi danas u Hrvatskoj SOA i POA. Ta službe nemaju ideologiju i ne trebaju je imati, a metode rada se nisu mnogo promijenile uz opasku o većim tehničkim mogućnostima koje su im na raspolaganju.
Te službe, od kojih SOA ni danas nema ravnatelja zbog političkih igrica, izuzetno su važne za sigurnost RH. Oni su ti koji trebaju prepoznati moguće ugroze te blagovremeno reagirati obavještenjem Predsjedniku i Premijeru o tim ugrozama koji, bi tada trebali, adekvatno reagirati.
Čemu, u stvari, te važne službe služe upravo Predsjedniku i Premijeru govori činjenica kako su se kroz nekoliko zadnjih dana morale baviti njihovom zajebancijom.
„Da li Predsjednika financiraju Rusi?“
„Da li Premijer vodi veleizdajničku politiku?“
Da je u Službi ostala, ipak, određena razina profesionalizma govori njihov brzi odgovor: „Ne!“
Možda će sutra netko od tih „velikih“ političkih faktora javnosti obznaniti, kao Anušić za vojsku, da je ravnatelj SOA-e, „na njihovoj strani i da je mislio upravo kao oni i to se tako može jasno pročitati iz tog njihovog odgovora.“
Da li će sutra, ako se ispune težnje Anušića i njegovog šefa, Hrvatska vojska odlaziti od vrata do vrata nepoćudnih građana, nas preko 75% koji nismo glasali za njih, pa ih, u dobroj, staroj maniri iz onog društvenog „mraka“ preodgajati odmah na pragu njihova doma ili će ih povesti u neko preodgojnu ustanovu?
Imamo li mi građani Hrvatske, tih 75 i više posto, pravo bar nadati se da će se klica demokracije i građanske slobode u Hrvatskoj održati ili se pripremiti na neki novi mrak?
