Autor: Aleksandar Olujić
Sutra se, 11. studenog, slavi blagdan sv. Martina, u narodu zvan Martinje. Blagdan je posvećen svetom Martinu, koji je u 4. stoljeću bio biskup grada Toursa u Francuskoj, zaštitniku vinara i vinogradara, ali i Francuske, Papinske garde, vojnika, konjanika, uzgajivača konja i gusaka kao i brojnih gradova.
Marin od Toursa rodio se 316. ili 317. kao sin rimskog vojnog tribuna u današnjem gradu Szombathely (Mađarska), a mladost je proveo u Paviji (Italija) odakle mu je otac i računa se da je baš tu prvi puta došao u doticaj s kršćanstvom. Mada protiv svoje volje, stupio je u vojnu službu, jer je kao sin rimskog časnika bio obvezan na to, te je u dobi od 15 godina služio kao pripadnik tjelesne straže cara Konstantina II. u Milanu. Od 334. bio je pripadnik konjice carske garde stacionirane u Amiensu (Francuska) i iz tog doba potječe i najpoznatija priča o sv. Martinu, ona da je siromašnom prosjaku koji se smrzavao na hladnoći dao polovicu svog ogrtača. Prema predanju, sljedeće noći mu se u snu ukazao Isus Krist ogrnut polovicom njegovog ogrtača u skladu onoga zapisanog u Svetom pismu: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ (Mt. 25, 40)
Martin se krstio u dobi od 35 godina, da bi s navršenih 40 nakon odsluženja 25 godina vojne službe iz iste bio otpušten, nakon čega je odabrao pustinjački život na otočiću Gallinara. Pošto su se oko njega počeli okupljati brojni sljedbenici napustio je otok i otputovao majci u provinciju Panoniu te je nju uspio preobratiti u kršćanstvo. Potom se ponovo vraća u Galiju i 361. u mjestu Ligugé osniva prvi samostan u zapadnom svijetu. U početku je to bio jednostavni eremitorij gdje je on živio sam da bi mu se ubrzo priključilo 60-tak redovnika. Moderna arheološka istraživanja potvrđuju te navode, pošto su otkriveni ostaci redovničkih ćelija i kapele iz 4. stoljeća. U Ligugéu je Martin zaređen za svećenika i do 370. je bio opat samostana.
Njegov asketski život i glas o njemu kao pomagaču nevoljnika i čudotvorcu predestinirao ga je za višu crkvenu dužnost pa je 370. ili 371. izabran za biskupa grada Toursa. Legenda kaže kako je zbog svoje skromnosti bio ubijeđen da nije dostojan te časti pa se sakrio u guščiju nastambu, ali su ga guske odale svojim gakanjem. O njegovoj skromnosti govori i to da je i poslije proglašenja biskupom on i dalje živio u skromnim kolibama ispred gradskih zidina a ne u samom Toursu.
Crkva ga slavi kao osobu koja je kristijanizirala Galiju, pri čemu su njegove metode uključivale uništavanje i rušenje paganskih hramova, svetišta i skulptura kao i sječu stabala posvećenih paganskim božanstvima. U svoju je biskupiju uveo sistem koji se smatra začetkom crkvenih župnih zajednica.
Sv. Martin je preminuo 8. studenog 397. (prema nekim podacima 11. studenog 402.). a sahranjen je 11. studenog u Toursu. Njegov grob iznad kojeg je podignuta kapela postao je ubrzo mjesto hodočašća, a zbog velikog broja hodočasnika je 471. biskup Perpetuus naredio je izgradnju bazilike na tom mjestu. U Toursu i oko bazilike je nastao cijeli arhitektonski ansambl sačinjen od više građevina među kojima su se isticali katedrala podignuta u 6. stoljeću i samostan Marmoutiers. Bazilika je tijekom povijesti više puta pretrpjela teška oštećenja, da bi za vrijeme Francuske revolucije bila srušena do temelja. Na njenom mjestu podignuta je nova građevina u romano-bizantskom stilu koja je 1925. posvećena i proglašena papinskom bazilikom, a u njenoj kripti nalazi se svečev grob.
Blagdan sv. Martina, koji se obilježava na dan njegove smrti 11. studenog, jedan je od najvažnijih crkvenih blagdana u zapadnoj Europi, a naročito u zemljama njemačkog govornog područja. Vezano uz njega nastalo je više običaja od kojih su najpoznatiji:
- martinjske povorke u kojima obično sudjeluju djeca noseći lampione i svjetiljke te pjevajući pjesme;
- martinjske predstave o svečevu životu od kojih je najpoznatija ona o legendarnom dijeljenju ogrtača;
- martinjsko pjevanje u kojemu grupe pjevača (djece) idu od kuće pjevajući martinjske pjesme za što bivaju nagrađeni slatkišima, pecivom i sl.;
- martinjska guska – zasigurno najpoznatije tradicionalno jelo na Martinje, ali ponegdje se priređuje umjesto nje martinjska patka, a tko nema ni jedno ni drugo spremit će martnjskog kokota, dok u nekim dijelovima Europe pripremaju martinjsku govedinu;
- kolači od dizanog tijesta s nadjevom od oraha ukrašeni grožđicama, koji znaju izgledati kao guska, dok u nekim dijelovima Njemačke imaju oblik muške figure i često bivaju urešeni lulom, a u našim krajevima znaju raditi zdigane štrukle ili zdiganjke;
- martinjski krijesovi koji se često pale po svršetku martinjske povorke s lampionima;
- krštenje mošta – običaj koji je razvijen ne samo kod nas u Hrvatskoj već i u Austriji, jer je navodno Martin bio veliki ljubitelj vina pa je on sam uveo isti.
Običaji vezani uz Martinje svoje porijeklo vuku iz davnih vremena. Naime, blagdan pada u vrijeme kada se stoka vraćala sa ljetnih pašnjaka a sva ljetina je pobrana što je tradicionalno proslavljano još u pagansko doba. Nije stoga čudo da su u Engleskoj Martinje zvali i Old Halloween. Osim toga, 10. studeni bio je po rimskom kalendaru početak zime, a 11. studeni je u srednjem vijeku bio dan kada se plaćala desetina. Usto, u nekim je crkvenim zajednicama pod utjecajem Bizanta tada nastupalo vrijeme posta koji je trajalo do Božića pa je blagdan sv. Martina bila posljednja šansa da se „omasti brk“ prije dugotrajnog odricanja.
Martinje je za sve ljubitelje dobre kapljice (ali ne samo za njih) jedan od najvažnijih blagdana. Ne samo da je to dan kada se krsti mošt i time pretvara u mlado vino, već toga dana i cijele noći, barem se tako veli, treba probdjeti u kleti i čuvati vino kako ga sveti Martin ne bi odnio. To je, složit ćete se, nimalo lak zadatak i sasvim je prirodno da vlasniku kleti treba pomoći za što su zaduženi (naravno) dobri pajdaši i pajdašice.
A kad su već tu, red je i probati!
