Autor: Marjan Gašljević
Jučerašnja sjednica Sabora koju sam gledao samo u vrlo kratkim isječcima dno je dna ljudske i političke kulture osoba koji se vole zvati „narodnim zastupnicima“. Na sreću ipak u tu kategoriju ne možemo svrstati baš sve jer i u toj odurnoj bari – smradari ima svijetlih točkica.
Osobno bi mi Ivana Kekin bila „pričuvni izbor“ zbog svojih artikuliranih političkih i društvenih stavova pa mi je bila zanimljiva u jednom viđenom trenutku kada su joj „uvaženi s desne strane“ predbacili da, „u skupim tenisicama trčkara po skupoj kuhinji spremajući od skupih namirnica japansku hranu“.
To je mogla izvaliti samo kronična seljačina što i je. On je, naime, mačo muž (kojeg je žena davno napustila zbog tih njegovih „vrijednosti“), koji, kada, sjedne za ručak mrkne litra rakije u dva guca, srkne čobanac iz lonca da bi ga, psujući majku neslanu, bacio kroz prozor. E ta ljudina koja sa svojim sinovima, bilmezima kao što je i sam, rastura i terorizira jedan hrvatski grad i županiju godinama. To su valjani hrvatski muževi i zastupnici koji s pravom sude da, japanskoj kuhinji nema mjesta u Hrvatskoj.“
I onda slijedi jedno političko osvježenje u vidu Mislava Hermana. Profinjeni zagrebački ginekolog iz ugledne obitelji primio se Kreše Beljaka koji je, kao deran, ukrao kazetofon vrijedan, možda, 20 maraka iz automobila. Zna uvaženi Mislav što je poštenja ali i što je 20 maraka. 20 maraka je goli kurac za ono što je radila i uradila njegova poštovana majka. Uvaženi Mislav to ne želi spominjati jer mu je bilo milo uspinjati se stepenicama majčine ljubavi i pomoći. Stara majka, upravo to „stara“ ju je spasilo služenja zatvorske kazne zbog sudjelovanja u „sređivanju“ braniteljskih mirovina. Koliko je uvažena doktorica stavila potpisa i na koliko mirovina teško je utvrditi međutim, summa summarum sigurno je mrvu više od Beljakovih dripačkih 20 maraka. A o šteti koju je uzrokovala isplatama tih mirovina na teret umirovljenika koji su svoje mirovine zaradili i zaslužili radom nikada nije utvrđene. Uglavnom, gospođa je stara pa nema smisla da ide u rešt (to nije vrijedilo za onu bakicu na Trešnjevci koja je prodavala hlače od pokojnog muža ili one uz cestu s par hrpica češnjaka i nekoliko vezica grincajga iz svog vrta). I tako to, pošteno u tri pičke materine.
Sve ove čarke zasjenilo je Njegovo veličanstvo tzv. Hrvatski Šoić (uvređen i začuđen!). Njegovo ponašanje, njegov politički i kulturni izričaj, beskonačan bezobrazluk i bahaćenje su, jednostavno, neopisivi. On, koji sve koji nisu na njegovoj strani proziva da su „Putinove pudlica“ i „Kršitelji Ustava“, uz još bezbroj laži i uvreda jer njegov odgovor na svako pitanje je niz uvreda, svoju sljedbu jadnika naziva „uvaženim“. I Beroš mu je godinama bio miljenik i „uvaženi“. I još trideset ministara. E, to je netema o kojoj govore Putinove pudlice i Kršitelji Ustava. I onda tako nazove gospođu zastupnicu na njeno sasvim pristojno i suvislo pitanje.
„Nisi došao na Vijeće kada je na njemu bio NATO podtajnik!“ Poentira hrpetina bahatosti.
„Tko je taj lik da bi bio na Hrvatskom vijeću obrane i da mu najviši hrvatski predstavnici dolaze na noge?“
Ma nije Franjo Josip II, ni Orban, ni Vučić, a ni Grlić Radman. Oko dijela te dvojbe zatečeni su Anušić, ministar i dopredsjednik kada ga je Veliki „poslao u kućicu“ pred hrpom novinara, a ni Malenica slijedeći dan. Pa, eto, oni i dalje šute i poslušni su. Jadno derani, jadno. Nisu to toliko veliki novci da je tolika poniznost vrijedna, a neće ni trajati (dugo) vječno.
Sve u svemu, jadan smo mi narod kada imamo takvog lika na čelu države s takvom sljedbom koja mu drži ljestve. Kada ćemo se lišiti podaničkog mentaliteta. Treba li nam i a to slijedećih 1000 godina?
