Sve mi se nekako čini da su priče o visokim cijenama u Hrvatskoj tek novinarske patke. Nekada smo to tako zvali, a danas ih moderno nazivamo “fake news”. No, odlučio sam provjeriti jednu od tih priča na vlastitoj koži – usporediti cijenu svima nam poznate Vegete u Nizozemskoj s onom u Hrvatskoj.
Za eksperiment sam odabrao pakiranje Vegete od 250 grama. U nizozemskim supermarketima Albert Heijn (AH) košta 1,79 eura, a u Jumbu 1,75 eura. Ista ta Vegeta u hrvatskom Konzumu stoji 2,19 eura. Dakle, razlika je 0,40 eura – skuplja je doma u Konzumu nego u Amsterdamu.
Neki bi rekli: “Ma, što je 40 centi! Možda Vegeta nije reprezentativan proizvod za usporedbu.” No, zanimljivo je uzeti u obzir da je u cijenu uračunat i transport. Vegeta putuje iz Koprivnice do Amsterdama – oko 1500 km – i unatoč toj udaljenosti jeftinija je nego ona koja putuje samo 100 km do Zagreba. Kakva misterija! Možda u Koprivnici postoji crna rupa u koju ubacuju vrećice Vegete, pa one izlaze posvuda po svijetu, štedeći tako na transportu.
Ako malo dublje analiziramo troškovnik, stvari postaju još zanimljivije. Cijena proizvodnje Vegete u oba slučaja mora biti jednaka. U Podravci napune vrećicu od 250 g i zapakiraju je. Recimo da proizvodnja i pakiranje koštaju 0,80 eura (vjerojatno i manje, ali neka ostane tako). Transport do Zagreba može koštati oko 0,02 eura, a do Amsterdama 0,30 eura jer je Amsterdam 15 puta udaljeniji.
Nizozemski trgovci zadovoljni su zaradom od 35% na svakoj vrećici Vegete – što je već impresivna marža. Za usporedbu, u avijaciji je profit od 5% odličan, a aviokompanije su sretne i s 2% zarade. No, hrvatski trgovci ne žele puno prodati i zaraditi na količini – oni žele visoku maržu! Zato na proizvodnu cijenu i transport udare nemilosrdnih 47%. Moj pokojni otac bi rekao: “Oni hoće kruha bez motike” – minimalan trud, maksimalan profit. A ako kupci to plaćaju, onda im nitko ništa ne može.
U nizozemskim trgovinama cijene nisu otisnute na papiru, već se prikazuju na digitalnim zaslonima. Tako trgovine mogu svakodnevno mijenjati cijene i pratiti reakcije kupaca. Ako se nešto dobro prodaje, cijena raste za cent ili dva dok ne dođu do granice pada prodaje. Primijetio sam to kod talijanskog pjenušca koji sam koristio za Aperol Spritz. Prvo je koštao 2,99 eura, zatim je postupno rastao do 3,50 eura, a kada sam prestao kupovati, cijena se popela na 5,99 eura. No, boca se nije prodavala, police su bile pune pa su smanjili cijenu na 4,99 eura, a zatim stavili akciju “dvije boce za 7 eura”. Dakle, trgovci nas prate i prilagođavaju cijene kako bi maksimalno zaradili. U stvari, to je igra mačke i miša.
Moja “golubica” (supruga) predložila je da kupovinu pretvorimo u hobi, poput naše susjede. Susjeda obiđe najprije 4 supermarketa da si zapiše cijene i onda ih posjeti ponovo pa kupuje svaki artikl ondje gdje je najjeftiniji. Na taj način uštedi, ali potroši cijeli dan jer svaku trgovinu posjeti dvaput. To je tipična nizozemska štedljivost u kombinaciji s ljubavlju prema bicikliranju.
Zaključak? Bojkot može biti moćno oružje. Ako potrošači prestanu kupovati precijenjene proizvode, trgovci će dva puta razmisliti prije nego odrede cijenu. Oni nemaju milosti prema nama, pa ni mi ne bismo trebali imati milosti prema njima. Onaj s najnižim cijenama uvijek će prodavati najviše – pa makar to bilo izvan Hrvatske. Ako su cijene niže u Sloveniji, Mađarskoj ili Italiji, idemo tamo. Za mene su određene stvari jeftinije u Njemačkoj ili Belgiji, pa ih kupujem ondje. Jednom mjesečno obavim veću kupovinu i natočim pun rezervoar benzina. I tko mi što može?
By Marijan Jozić
