Što je to – maleno, zeleno, živi u zemlji i jede kamenje? To vam je, dragi moji, mali zeleni kamenojedac.
Sad zamislite da probušite rupu od Sjevernog do Južnog pola zemaljske kugle i u tu rupu bacite kamen na Sjevernom polu. Da li bi taj kamen izašao van na Južnom polu? Pa ne bi, jer bi ga pojeo mali zeleni kamenojedac.
Ovo je, naravno, glupa šala iz 1970. godine. Ispričao sam je unucima, a oni su mi rekli: “Ajde, deda, pametniji si kad šutiš. Ne pričaj gluposti.”
Onda da se vratim na nešto “ozbiljno”. Ovdje u Holandiji sada vlada neka moda skupljanja plosnatog kamenja. Takvog kamenja ima na hrvatskoj obali koliko hoćeš. Reklo bi se da ga ima toliko da bi se njime svinje mogle hraniti. U Holandiji, međutim, nema tog lijepog, plosnatog, okruglog kamenja. Morska obala je uglavnom pijesak i samo pijesak. Ponekad se pronađe koja školjka, ali dominira pijesak. U unutrašnjosti, uz obale rijeka i jezera, prevladava blato.
U okolici velikih gradova nalaze se relativno plitka jezera nastala prije 100 do 150 godina. Ta su područja nekada bila močvare pune trave i živice. Organski materijal je trunuo, a na toj truleži je rasla nova trava. To se ponavljalo stotinama godina pa je sloj truleži narastao na 5 do 10 metara. Ljudi su shvatili da bi ga mogli rezati u kocke, sušiti i koristiti za loženje peći. Tako su nastala sva ta jezera oko Amsterdama s blatnjavim obalama bez ijednog kamenčića.
U posljednje vrijeme holandska su djeca, ali i odrasli, počeli skupljati kamenje. Neki su ga pronašli čak i na Jadranu pa ga donijeli u Holandiju. Drugi su ga jednostavno kupili. U lokalnim rasadnicima mogu se kupiti vreće kamenja teške 22,5 kg. To se kamenje zatim sortira, odvajaju se okrugli plosnati kamenovi, a onda se oni bojaju i ukrašavaju raznim motivima. Kada se boje osuše, kamenje se lakira. Djeca se zatim mijenjaju za ukrašene kamenčiće, slično kao što smo se mi nekad mijenjali za “igrače”, sličice životinjskog carstva ili poštanske marke. U parkovima su čak uređena mjesta gdje klinci donose to kamenje i tamo ga ostave, a ako im se neki kamen svidi, jednostavno ga uzmu i odnesu kući.
Moja bolja polovica (moja golubica) poslala me prije nekoliko dana u trgovinu da kupim čvarke. Poslala me pješke da se malo gibam jer smatra da sam ove zime nagomilao nekoliko kilograma. Njena deviza je: “Dobar pijevac nije debeo!” Zato me ganja da se krećem i skidam kilograme. Tako sam krenuo prema trgovini i odjednom ugledao u nečijem vrtu policu s kamenjem u raznim bojama. (Slika je priložena.) Na polici je pisalo: “Kamena biblioteka. Razmijeni kamen za svoj kamen.” Osim toga, postoji i Facebook stranica (https://www.facebook.com/groups/4291001960927692) gdje se mogu vidjeti stotine slika oslikanih kamenova.
Još jedna zanimljivost. Prije nekoliko godina bio sam u Belgiji i slučajno naletio na neku staru koku koja mi je dala kamen s motivom leptira i ispričala mi priču o jednoj Engleskinji Terezi, koja je voljela putovati, ali je relativno mlada umrla. Njena su djeca napravila nekoliko kamenova s motivima leptira i podijelila ih poznanicima da ih ponesu na put i predaju nekoj nepoznatoj osobi. Ta osoba bi zatim taj kamen ponijela na novo mjesto, uslikala ga i objavila sliku na Facebook stranici posvećenoj Terezi (https://www.facebook.com/profile.php?id=100071320966793). Nakon nekog vremena bi se taj kamen “uvalio” nekom drugom koji bi ga onda ponio na put itd.
Budući da mi se priča svidjela, odlučio sam i ja da taj kamen nosim u džepu na putovanjima i da dijelim njegove slike. Tako je Terezin kamen sa mnom vidio Indoneziju, Belgiju, Hrvatsku, Ameriku, Nizozemsku i Maleziju. Bitna je priča, a to je važno. Ovaj vikend dolaze nam unuci u posjet jer je opet neko školsko ferje. Znam da će opet biti farbanja plosnatog kamenja. Nakon toga ćemo ih mijenjati za kamenje iz kamene biblioteke, a poslije toga jesti čvarke koje sam kupio onaj put kad me je supruga poslala u trgovinu.
By Marijan Jozić
Napomena: Nizozemska provincija Brabant na svojoj zastavi ima šahovnicu kao Hrvatska
