Autor: Marjan Gašljević
Predizborno je vrijeme, nekako se poklopilo s fašnikom, pa su mnogobrojni aspiranti na lokalnu vlast krenuli uvjeravati birački puk da, „ako izaberu baš nju/njega teći će samo med i mlijeko“. Poanta je da je u ovako usitnjenoj i beskorisnoj lokalnoj upravi preko nekoliko tisuća osoba koje će se „omastiti“ na raznim sinekurama lokalne uprave. Ako imamo općinu s nešto manje od 900 stanovnika koja ima načelnika i još nekoliko uhljeba koji sjede s njim i primaju solidnu plaću za još solidniji nerad jer, na zaboravimo, oni nemaju gotovo nikakvih ovlasti da bi nešto morali raditi. Eventualno mogu donijeti promjene u prostornom planu da bi tamo neke druge bitange na njihovim poljima zakapali otpad ili mogu na općinsku karticu „izisti stado janjadi“ ili kupiti tonu i pol kulena, pa i krkati u lokalnim birtijama do iznemoglosti.
U principu i ta priča nije tako strašna sve dok je ne dignemo na neku višu razinu. E, tada počinju one „prave“ stvari.
Svjedočimo ovih dana kako su se Splićani podijelili oko nekog kamena na Peristilu. Problem je da ne „priznaju“ partizane koji su, hm, kako god, oslobodili Split. Povijesna je činjenica da je, primjerice, u bitci na Sutjesci poginulo 6391 partizan od kojih je više od polovice bilo Dalmatinaca. Spomenimo se da je Dalmacija, skupa sa Splitom, tada bila dio fašističke Italije kao Pavelićev „dar“. Dalmatinci, Hrvati po vokaciji, nisu imali drugog neprijatelja do li talijanskih fašista i dali su se da ih poraze i postanu dio Hrvatske gdje po krvi i pripadaju. Od kuda sada prijepori?
Svjedoci smo i pokretanja pitanja od strane talijanske premijerke Meloni oko fojbi u Istri. U ovom opakom preslagivanju Europe takva pitanja straše. Da li će sutra dunuti i na Dalmaciju i otoke? Razmišlja li o tome HDZ kada negira partizane kao osloboditelje Dalmacije? Žele li, možda, „vratiti“ se u okrilje neke Italije?
Neki dan je bila godišnjica Ustava SFRJ iz 1974. godine. Zašto to spominjem? Pa taj nam je Ustav, faktički konfederacijski, donio prava 1991. godine na nepromjenjivost granica Republike Hrvatske u nastajanju.
Ja osobno i po povijesti mojih predaka zbilja nemam niti mrvice potrebe veličati partizanski pokret. Na žalost. činjenica je, kada je moja sestra Katica objavila „Žrtvoslov župe Viduševac iz Drugog svjetskog rata“ kao dio knjige „Selo i župa Viduševac“ na „zadnje“ su se noge digli upravo lokalni HDZ-ovci jer je tom objavom temeljenom na dokumentima „poticala međunacionalnu mržnju“. Naime, velik broj vojno sposobnih Hrvata Župe pobijeno je poslije rata kao „narodni neprijatelji“. Zna se mjesto egzekucije tih nekoliko tisuća Hrvata međutim na ta mjesta nitko od „domoljuba“ nije našao potrebu staviti i najmanju oznaku stradanja. I onaj jedan kamen u Glini ostao je zarastao u travu jer ne treba poticati, po HDZ-u, takva sjećanja. Složena je to priča kao i ona Dalmatinska.
I „to je Hrvatska“ rekao bi netko u nekoj reklami. E nije. Eto, hapse Dabru. Instant ministra. Parada. Kada je bilo vrijeme i prostor za hapšenje nisu ga hapsili. Hapsili su neku baku u Zagorju kojoj (?) su našli oružje u podrumu. Hitro su je slisičili i vodili. Baka ne razlikuje pušku od mitraljeza ali, nema veze, ući će u statistiku.
Isto tako hajka je na baku staru 101. godinu koja je bila u partizanima na Sutjesci. Ona „zna“ o pobijenim fratrima u Širokom Brijegu. Zločin u Širokom Brijegu je jedan od strašnih i mnogobrojnih zločina. Naime, u ratu (poslije rata) zločine nisu činili samo pobjednici. Oni su ubijali „po defultu“? I to je OK? Jebiga bako to što si bila na Sutjesci oprostili bi ti ali što si bila na inauguraciji to neće ići. „I to je Hrvatska“?
Eto, 101 godišnja baka samo što nije u reštu. I to je OK jer je od zločina o kojem ona nešto možda zna prošlo 83 godine što se trebamo čuditi da hrvatsko pravosuđe nije utvrdilo što je bilo s notornim Banožićem, eto, samo nakon godinu i pol. Znati će te, dakle, nakon 80-tak godina.
I onda u toj nesretnoj zbrci oko namjere da se zasjedne na neki načelnički, dobro plaćeni, beskorisni, stolac moj mi kandidat nudi, „sigurnost koja mi je narušena jer je sve s hrvatskim predznakom ugroženo“? I to mi nudi lik kojemu su „ponos“ tipovi s imenima Nenad, Jovica, Branko, Stojan, … E pa Marjan je jedan, običan, mali Hrvat na kojeg su, svojevremeno, pucali isti ti Nenadi, Stojani, Jovice i Brankići. Tebe, jado, tada nije bilo nigdje. Vukao si lončiće po prašini. Na koncu, možda su ti baš ti ćaću ubili?
Molim te, dakle, samo me nemoj ti sa svojim „ustašama“ braniti.
