Autor: Marjan Gašljević
Današnje saslušanje u Državnom odvjetništvu 101-godidšnje partizanke koja je bila „zvijezda“ Milanovićeve predsjedničke inauguracije podsjetilo me na neka promišljanja i dvojbe.
Prije desetak godina ugodno sam časkao s jednim starim, dragim prijateljem na žalost pokojnim. Često smo se družili razgovaravši o svemu i svačemu. On je bio liječnik koji je mnogo toga premetnuo preko leđa, a naše prijateljstvo nastalo je i očuvalo se od prvih dana Domovinskog rata. Druženja su nam često oplemenjivali mnogi poznati, cijenjeni hrvatski stručnjaci različitih vokacija. Od liječnika, generala, gospodarstvenika i političara. Bila su to lijepa, često i žustra druženja u kojima nije bilo ljutnje. Dalo se je mnogo naučiti od tih i danas poznatih osoba. Na sreću, bar za sada, za nikog od njih nije zainteresiran DORH.
Jednom prilikom, tako, zakvačimo se na temu Drugog svjetskog rata. On Hercegovac, ja Banovac. Pitanje je:
„Na koju bi se stranu mi svrstali da smo živjeli u to vrijeme četrdesetih godina?“
Naravno, pokušati ćemo se „staviti“ u kontekst tog poodavnog vremena prije našeg rođenja. O vremenu nismo znali gotovo ništa osim „službenog“ učenja kojem su nas učili u školi. Ni u njegovoj kući u Hercegovini, ni u mojoj na Banovini o tom ratu se nije pričalo. Moj bi mi djed Jure kada bih ga nešto pitao o ratu odgovarao bi mi:
„Slušaj i govori kako te uče u školi i ne ispituj.“
Tako nekako sam se i ponašao. Ponašali su se i pričali isto i moji školski prijatelji. Poigrali bi se, ponekad, partizana i Švaba ali nam je draža bila igra Indijanaca i kauboja. Domaćih „izdajnika“ nismo imali osim onih, uglavnom curica, koje bi nas cinkale učiteljima pa bi „fasovali“. I tu mi dozvolite jednu malu digresiju. Nešto svježe poslije Domovinskog rata jedan moj prijatelj sav bijesan šamara sina, klinju. Stanem braniti klinca, a prijatelj mi bijesan pokušava objasniti: „Igrali su se rata. I kako se baš moj izbori da bude zapovjednik četnika majku mu jebem!“ Bjesni prijatelj, dragovoljac Domovinskog rata, Srbin po nacionalnosti.
Tih davnih, ranih četrdesetih naše seoske obitelji nisu imale radio aparata, a novine bi dobili jedino u seoskom dućanu kada bi trgovac zamotao bombone u fišek na malce. Informacije su kružile jedino kao porezna rješenja, žandari u plijenidbi i nedeljna propovijed na poldanici. Po poreznim rješenjima i ono malo novčanica koje bi se našle u džepu kada bi se prodalo prase ili tele znalo se u kojoj si državi. Sve ono drugo bilo je u bitku. Srcem, dušom ali i zemljom, vjerom i onim malim razlikama u jeziku znao si gdje pripadaš.
Da je počeo rat pročulo se kada su počeli oblačiti i odvoditi seoske mladiće. Da je zaozbiljno rat znalo se kada bi te, poneke, mladiće dovozili u mrtvačkim kovčezima. Kroz selo su prolazile vojske. Različitih odora i različitih govora. Pokupili bi pokojeg preostalog muškića i povele sobom. Neki bi neke i ustrijelili ili na smrt prebili na kućnom pragu. Za ništa. Za mnoge koje su odveli ili koji su i sami, ne imajući previše izbora, otišli samo bi se šapatom dočulo: „Poginuo u Bosni.“ „Poginuo na Tromeđi.“ „Ubili ga partizani.“
Važući sve elemente s kojima bi tada bili upoznati školovani maksimalno do četvrtog razreda pučke zaključili smo da bi, vjerojatno, izabrali, ako bi stigli, suprotne strane usprkos našem, gotovo istovjetnom, odgoju i vjeri.
Kakav bih ja, ovakav impulzivan kakav jesam, imao izbor? Sigurno ne bih čekao da me pokupe Domobrani. Zakvačio bih beskompromisno, kao i početkom Domovinskog rata, šahovnicu. Prijatelj mi, pak, taman je „s one druge strane suhozida“.
Gledali bi se preko nišana.
A gdje je tu ideologija? Koja ideologija? Ni on, ni ja, sigurni smo, teško bi dočekali Novu 43-ću. Ja bih „poljubio travu“ negdje na nekoj „Tromeđi“ od prijateljske vatre jer sam „svojeglav“ (a jesam) dok bi on bio strijeljan od svojih „jer voli više pičku od Države“.
I tko je, onda, od nas dvojice u pravu? Na pravoj strani? Koga bi DORH danas volio čuti?
„Jebiga Dok! Natoči nam jedan lagani!“
