Kažu da iver ne pada daleko od klade. Tako je i kod mene. Zamislite da sam ja klada s karijerom u avijaciji. Onda je moj sin iver koji je također u avijaciji. Istina, razlikujemo se po struci – ja sam inženjer elektrotehnike i telekomunikacija, a on je inženjer kemije. Ja njih zovem “mješači otrova” jer kemičari stalno miješaju otrove dok oni mene zovu “proizvođač iskri” jer u elektrotehnici iskre uvijek negdje skaču kad dođe do kratkog spoja.
E, upravo taj moj “mješač otrova” ovih je dana na službenom putu u Španjolskoj. Specijalist je za farbanje aviona pa provodi 14 dana na aerodromu Teruel, otprilike 120 km sjeverno od Valencije, nadzirući bojanje jednog KLM-ovog Boeinga 787.
Nedavno mi je poslao nekoliko fotografija s aerodroma i odmah su mi se vratila sjećanja na moje podvige u avijaciji. Na jednoj slici je Boeing 747 s oznakama Transaera. Ti su mi avioni jako poznati. Nekad su letjeli za Virgin Atlantic, a onda ih je preuzela ruska tvrtka Transaero. Letjeli su do 2014. godine, kada je Putin anektirao Krim. Zbog embarga, Rusi su izgubili mogućnost letenja prema južnim dijelovima Europe. Transaero je propao, a avioni su ostali parkirani po svijetu. Jedan od njih završio je i na aerodromu Teruel na groblju aviona. Ne leti već godinama ali se rastavlja za rezervne dijelove koji se mogu dobro prodati. Avion nije bio vlasništvo Transaera već u leasingu, pa vlasnik još uvijek može zaraditi na njegovim ostacima.
Sad se pitate što ja imam s tim avionima? Pa, prije desetak godina, dok su Rusi još dobro poslovali, zaposlili su mene kao tehničkog direktora. To mi je bio drugi posao. Primarno sam radio u Nizozemskoj ali sam za “braću Ruse” vodio projekte.
Njihov problem bio je pomalo neobičan. Naime, turisti koji su iz raznih krajeva majke Rusije putovali prema Mediteranu, letjeli su 4-5 sati. Ti turisti (obični ruski šljakeri) su se većinom dobro zabavljali i, naravno, pili votku. Moglo bi se reći da je votka tekla potocima. Onako pijani, često su se tukli. Tučnjave su bile toliko česte da su svaki tjedan dana putnici i Transaero završavali na sudu, gdje su morali dokazivati tko je prvi počeo tako da se zna ko plaća štetu.
Predložio sam im da jednostavno prestanu točiti votku u avionima ali menadžeri se nisu složili. Bojali su se da će izgubiti putnike – brzo bi se pročulo da Transaero ne toči votku pa bi ljudi počeli letjeti Aeroflotom, Volga-Dnjeprom ili nekom drugom kompanijom.
Tada mi je sinula ideja: ugraditi kamere u kabinu aviona kako bismo snimali tko prvi započne tučnjavu. Video bi se spremao na server u avionu, a nakon slijetanja inženjer bi preuzeo snimku i donio je kao dokaz na sud. Tako sam na kraju u tri godine uspio instalirati taj sustav u 75 aviona.
Prva instalacija bila je prava avantura. Htjeli su je napraviti u Moskvi pa sam im poslao sve dijelove. No, ruska carina je vidjela male kamere i sve zaplijenila, jer su smatrali da se radi o špijunskoj opremi. Možda su i mene stavili na crnu listu. Kamere nikad nisu vratili. Nakon toga, sve instalacije radili smo izvan Rusije: u Parizu, Beogradu, Hong Kongu, Šangaju, Kuala Lumpuru, Jakarti, Vilniusu i Hamburgu.
Nekoliko mjeseci prije aneksije Krima, ponovno su mi došli sa zahtjevom da instaliramo dodatne kamere u prtljažni prostor aviona. Htjeli su diskretne kamere kako bi uhvatili radnike koji su na aerodromima otvarali kofere i krali stvari. Projekt je bio spreman za realizaciju, ali onda je Putin zgrabio Krim i sve je palo u vodu.
Za mene su ostale lijepe uspomene na projekte s Transaerom. Njihove avione više nigdje ne vidim ali kad mi ih netko spomene ili pošalje sliku kao što je moj sin uradio, odmah se sjetim ove velike avanture.
Ali tu priči nije kraj. Deset godina kasnije, 2023. godine, bio sam voditelj grupe inženjera koja je izradila standard za ugradnju takvih sustava u avione. Na konferenciji u Denveru (2023.) prezentirao sam taj standard i pozvao delegate raznih tvrtki da glasaju za njegovo usvajanje. Danas taj dokument nosi naziv ARINC Specification 628 Cabin Equipment Interfaces (CEI) and Cabin Video Surveillance System i upotrebljavaju ga i Boeing i Airbus.
A što mi sve to vrijedi kad su ruski avioni sada samo olupine na groblju aviona u Španjolskoj, a moje znanje više nikome ne treba jer sve već piše u specifikaciji A-628? Taj stari avion više nikad neće letjeti a ja ću samo ponekad uživati u slikama i u mislima na ono što je nekad bilo.
By Marijan Jozić
