Autor: Marjan Gašljević
Svojevremeno, i ne baš tako davno, u zagrebačkoj Savskoj 555 dana kampirali su neki branitelji pod motom traženja dostojanstva. Da li je to „dostojanstvo“ ono što su dobili kada su oni za koje su drukali došli na vlast. Jebiga, izgleda da je dostojanstvo stiglo. Stiglo na njihove bankovne račune, a neki su se, bome, i popeli na skalinama vlasti. Dostojanstvo se je očitovalo i da se danas, 30 godina poslije Domovinskog rata, može postati branitelj, ratni vojni invalid i, posljedično tome, ušapiti jebenu mirovinu koju i oni s preko 40 godina rada u realnom sektoru mogu samo sanjati. Ako je to dostojanstvo, hajde dobro.
Istovremeno ovih dana i dio školskih Sindikata se uzjebao i, kako kaže njihov Stipić, „traže dostojanstvo“. Profesori, učitelji i drugi stručni radnici na čijim leđima počiva hrvatska mladost i, time, budućnost, traže dostojanstvo i, opet, to čine novcem. Zanimljivo je da od većine njih koji pokušavaju učiti i naučiti našu mladost nečemu imaju manju plaću od mnogih ovih koji su se sada sjetili biti branitelji. Ti prosvjetari, Stipić mi ide na živce zbog glumatanja, pokušavaju, pored stvari iz obrazovnog kurikuluma, djecu podučiti i osnovama kulturnog ponašanja što je mnogima izostalo kroz roditeljski odnos. Malo, malo pa se spomene situacije napada na učitelje od strane roditelja. Koliko li se još takvih situacija zataška jer „kvare ugled našoj školi i tata/mama su viđeni građani.“ Vlast je, za razliku od „borčina“, prosvjetarima okrenula leđa. Ne daju im dostojanstvo. U stvari ne daju im plaće s kojima bi normalno živjeli kao i mnogi drugi njihovog obrazovnog statusa. Koje ti je „dostojanstvo“ kada neka uhljebara s kojom si išao na godinu u Pedagoškoj akademiji i znaš koliko je „teška“ ima tri puta veću plaću od tebe koju sinek viđenog tate gađa kredom u učionici. Znate, ona je samo odabrala pravu stranačku iskaznicu. A koliko je takvih „uhljebara“ i „uhljeba“? I svi žele vlast, a nitko zbornicu. Eno vam i kolege ministra – Bože sačuvaj!
U čemu je, onda, razlika dostojanstva učitelja i branitelja? U brojkama. Njih je 500 i nešto tisuća, a Vas, dragi učitelji jedva tridesetak tisuća u štrajku iz razjebanog korpusa.
Da se to famozno dostojanstvo mjeri brojkama i kupuje novcem o tome itekako mogu razgovarati umirovljenici. Svima, hajde, baš svima Vlada će velikodušno uplatiti po 50 eura uskrsnice. To je toliko sitan novac da im se ne isplati dijeliti umirovljenike kojima tih 50 eura ne treba i one kojima će mrvicu pomoći. Umirovljeniku, a to su listom oni koji su se isšatorali za dostojanstvom, s 2000 i više eura tih 50 je sitniš dok onom s prosječnih 500 i nešto, a da ne spominjem one koji su ispod tog prosječnog praga, a ima ih jako mnogo, tih 50 eura će učiniti radosnim na nekoliko dana. I svi će oduševljeno klicati Plenkoviću.
Uskrs je velika poruka ljudima. Kada je Krist na Cvjetnu nedjelju dolazio u Jeruzalem rulja je klicala: „Hosana, hosana“! Tjedan poslije Poncije Pilat istu je tu rulju pitao što da učini s Isusom. Klicali su: „Raspni ga, raspni!“
Kad spomenuh tih nesretnih 50 eura mnogi „HDZ-ovi vjernici“ nađoše za potrebnim mi docirati „da ih vratim u proračun.“ Što sam ja manje vrijedan kada me Država časti mojim novcem pa makar i imao karticu HDZ-a? Ne, mene nikada niste mogli kupiti i radi toga sam uvijek bio „loš“ stranački kadar. Žao mi je, samo, što će se mnogi dobri ljudi „ponijeti“ za tih 50 eura kao i Juda poslije izdaje Krista na Maslinskoj gori za 33 škuda. Sutradan ih je, sjetite se, bacio i objesio se na granu rascvalog „judinog drveta“. Vrijedi li, dakle, dragi kolega umirovljenici Vaše dostojanstvo cijelih 50 eura? Razmislite da li ta mrvica nije znak poniženja moćnog Poncija? „Evo Vam ga!“
