Kao što vjerojatno znate, moj tata je bio poznati urar u Glini i okolici. On me naučio popravljati satove i zlatni nakit. Znao je reći: „Sinko, nauči ti najprije pravi posao, pa onda tek možeš ići studirati.“ Od osmog razreda osnovne škole pa sve do zadnjeg razreda gimnazije gotovo sve slobodno vrijeme provodio sam s ocem u urarskoj radnji i popravljao satove. Sjećam se da su ljudi često dolazili s pokvarenim satovima i govorili da im ga treba brzo popraviti jer su bez sata kao bez ruke. To nije rekao samo jedan čovjek, već stotine mušterija u tih pet-šest godina koliko sam ja tamo radio.
Na to sam skoro zaboravio, ali dogodilo mi se prošli tjedan da mi se pokvario laptop. Kupio sam kineski laptop i prvih pet mjeseci bio sam jako zadovoljan – bio je brz i imao je disk od dva terabajta. Sva moja pamet i dokumentacija bili su u njemu. Nisam često radio tzv. backup jer sam mu vjerovao.
Međutim, moj novi laptop je „riknuo“ – ekran je pocrnio i nikako se nije htio pokrenuti. Mučio sam se s tim par dana, a onda sam zatražio pomoć. Postoji tu neka firma koja popravlja laptope pa sam ih pitao što da radim. Dogovorili smo da mi spase informacije s diska, a ako želim, mogu mi i popraviti laptop za 300 eura.
Budući da sam kineski laptop platio isto 300 eura, bilo mi je jeftinije samo spasiti podatke i jednostavno baciti laptop. A stvarno je bio dobar – lagan, brz i s velikim kapacitetom. Moja „golubica“ me kritizirala jer sam kupio jeftin laptop, a osim toga – još od Kineza. Njena deviza je: „Mi nismo dovoljno bogati da kupujemo jeftine stvari.“ Moram priznati – ona ima pravo.
Sad (nakon 7 dana) je opet sve pod kontrolom. Informacije su spašene, a sin mi je dao svoj rabljeni “Lenovo” laptop, star sedam godina, ali i dalje dobro radi. Osim toga, mogu priključiti tri monitora pa mi je puno lakše pisati i istraživati internet. Sve u svemu-dobro sam prošao.
I što drugo da kažem nego da se sjetim one stare poslovice koju sam čuo od svog pokojnog tate. Znao je reći: „Vidiš, ipak si nešto naučio. A osim toga, znaj – svaka škola košta.“ I stvarno – i on i moja golubica imaju pravo. Ta škola me koštala 80 eura, a imao sam sreću da sam dobio dobar polovni laptop gratis.
Ali ona izreka koju su ljudi govorili o satovima – danas više ne vrijedi. Nova verzija glasi – bez računala sam kao bez ruke.
Eto, koštalo me par stotina eura da mi se ta ruka opet vrati. Moram priznati – zbilja sam dobro i prošao.
By Marijan Jozić
