Prije par dana pročitao sam u novinama članak o nogometnom klubu “Colo Colo” iz Santiaga. Moj imenjak, točnije prezimenjak, Jozić, tamo je bio trener. Od toga je nogometnog kluba napravio najuspješniji klub u Čileu. A što ja imam s tim? Pa, ništa ozbiljno. U vrijeme dok je taj Jozić bio tamo — to bi bilo negdje početkom ovog stoljeća — napravio sam jednu malu budalaštinu. Pitate se o čemu se radi?
Eto, moja firma me poslala u Santiago. Trebao sam pregledati radionice njihove zrakoplovne tvrtke “LAN Chile” i procijeniti koliko to vrijedi kako bi moja firma mogla sve to kupiti. I tako ja krenem — najprije u São Paulo (Brazil), pa onda iz São Paula za Santiago (Čile). Dugačak je to put pa se sve oteglo. Na kraju sam se ipak nekako dovukao u Santiago.
Aerodrom u Santiagu je prilično moderan, a masa ljudi se muva posvuda. Svi se polako usmjeravaju prema pasoškoj kontroli. Stanem ja tako na kraj reda — ili početak, kako vam drago. Red je sigurno dug sto metara. Sve si mislim: “Bit ću tu barem dva sata, ako ne i dulje.”
Na velikim aerodromima situacija je uvijek slična. Kad stigne više letova odjednom i nagrne gomila putnika, nekoliko službenika ide redom i provjerava dokumente. Tako vide jesu li putovnice u redu i jesu li svi potrebni papiri ispravno ispunjeni. Na taj se način ubrzava procedura na šalterima. Takvo što već sam doživio u Jakarti, Americi, Keniji, pa čak i u Amsterdamu.
I eto, dolazi meni jedan uniformirani Čileanac, traži da mu pokažem dokumente i da pogleda carinsku deklaraciju. Kad je vidio da se prezivam Jozić, pita me jesam li u rodu s trenerom Mirkom Jozićem koji vodi Colo Colo. Pomislim: “Ma baš me briga”, pa mu lijepo kažem da mi je Mirko ujak i da sam došao posjetiti ga.
Ono što je uslijedilo, nisam mogao ni u snu očekivati. Izvukao me iz tog golemog reda i odveo ravno na šalter. Tamo su mi odmah udarili pečat u putovnicu i uputili me prema izlazu. Svi ti dečki u uniformama smiju se i pružaju mi ruku. Ja onako zbunjen zahvaljujem, smješkam se i pokušavam što brže nestati da ne bi slučajno skužili da s Mirkom Jozićem nemam apsolutno nikakve veze.
Izađem tako iz zgrade, pozovem taksi i zbrišem s aerodroma.
Odradio sam tih nekoliko dana u Santiagu i vratio se natrag u Amsterdam. I dan -danas mi je žao što nisam iz Santiaga otišao još tri dana na Uskršnje otoke. Ti su otoci udaljeni nekih 2.500 km od čileanske obale. Tamo su one poznate skulpture, napola ukopane u zemlju. Bio sam na drugoj strani zemaljske kugle i trebalo je samo još prijeći tih 2.500 km i platiti put 700 eura — ali tu jedinstvenu priliku sam propustio.
I tako, nisam vidio ni Mirka Jozića ni Uskršnje otoke.
Baš ono kako se kaže: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba.
Eto, nekad i prezime može otvoriti vrata koja ni karta iz prvog razreda ne može.
By Marijan Jozić
