Nema struje. Kao da je to nešto posebno. Ljudi naprave dramu jer par sati nema struje. Ali kad malo bolje razmislim, mogu samo zaključiti da su ove nove generacije poprilično razmažene. U Španjolskoj i Portugalu je na par sati nestalo struje pa je to postala vijest dana u cijelom svijetu. Par sati ne voze vlakovi, ne rade semafori i opća je panika.
Kad sam živio u Glini struje je znalo nestajati prilično često, ali to nikad nije bilo ni u novinama ni na televiziji. Istina, ovo u Španjolskoj je nešto većeg opsega, ali ni to nije smak svijeta.
Prije nekih pedesetak godina nešto slično dogodilo se i u New Yorku. Tada su govorili da su preko New Yorka prolazili leteći tanjuri koji su srušili električnu mrežu i „isisali“ struju. U stvarnosti su Amerikanci sami izazvali problem jer su im mreže u vlasništvu privatnih firmi pa nisu povezane tako da mogu pomoći jedna drugoj ako negdje nedostaje struje. Jednostavno — mreža padne i treba neko vrijeme dok se sve ponovno ne pokrene. Ma kakvi leteći tanjuri!
Struja je važna stvar. Političari iz cijelog svijeta uvjerili su nas da se moramo prebaciti na električnu energiju jer auti na benzin i dizel zagađuju zrak. Centralno grijanje na plin — zagađuje zrak. Kuhanje na plin — isto. Brodovi — zagađuju zrak. Sve je to točno, pa je cilj da se što prije prebacimo na struju.
I dok su nas političari uvjeravali da je to dobro za nas, nisu razvijali mrežu, ali su zato reklamirali aparate i uređaje koji nam trebaju, a troše struju. Potrošnja struje je ogromna i ne može se proizvesti onoliko koliko se traži. Električna mreža je opterećena u svim zemljama i trebat će barem deset godina da se kapaciteti povećaju.
Problem sa strujom je i što se ne može skladištiti — ne možeš je staviti ni u bocu ni u bure da bude spremna kad zatreba. Dovoljno je da se nešto na mreži pokvari i odmah se stvori situacija da se cijela mreža ugasi. E onda je problem — nema struje dok se sve ne vrati u normalu.
U Nizozemskoj će se prije ili kasnije dogoditi nešto slično. Dakle, nije pitanje hoće li se dogoditi, nego kada. Ovdje treba promijeniti transformatore u 50.000 trafostanica, a planiraju izgraditi još 50.000 novih. U mojoj ulici upravo rade na jednoj takvoj jer našem kvartu treba više struje (priložena je slika). Poslali su nam pismo da će 30. travnja od 10 ujutro do 4 popodne nestati struje.
Ovi moji Nizozemci odmah su u panici jer neki nikad u životu nisu doživjeli da nema struje. Zaista — ja sam u Nizozemskoj već 45 godina i samo je dvaput nestalo struje. Svaka čast električarima, dobro rade svoj posao. Osim toga, sve su instalacije zatrpane u zemlji. Postoje dalekovodi između gradova, ali nema bandera po gradovima jer su svi kablovi zakopani.
Zadnja dva dana u ulici se priča samo o tome kako će par sati nestati struje dok se ne prespoje kablovi u toj maloj trafostanici. Ljude pomalo hvata panika bez veze. Ali sve je bilo mirno dok im moja Golubica nije ispričala kako je u Glini doživjela da je nestalo struje, a onda par sati kasnije i vode. Bolje da moja Golubica ništa nije rekla našoj susjedi jer se ta priča proširila. Sada su svi u našem kvartu u panici jer su tu priču o vodi čuli i preko “radija Mileva”. Velika je frka ako par sati ne bude ni vode ni struje. Smak svijeta!
Ja međutim vjerujem da će biti kao u poslovici: “Brda se tresu — rodio se miš.”
Naši političari su odlučili pojačati mrežu i radovi su počeli. Onda se netko sjetio da će se tijekom gradnje trafostanica zrak zagađivati dušikovim spojevima koji su štetni za prirodu. Sad se već priča da treba stati s radovima dok se ne istraži koji će to dušikovi spojevi završiti u prirodi. Znači — treba pričekati dok se sve to ispita.
Što se dulje čeka s poboljšanjem mreže, to je veći problem jer ljudi trebaju struju. Bez struje — nema života. I tako si ja mislim kako nas je naš Ličanin Nikola Tesla u stvari zeznuo. On je elektrificirao svijet i sve nas razmazio jer je dosad gotovo uvijek bilo dovoljno električne energije. Ali nama nikad dosta — pa smo sami sebe uvalili u veliki sos iz kojeg se nećemo baš lako izvući.
By Marijan Jozić
