Moja pokojna baka je znala reći: “Piješ vodu kao vo, a ne znaš što je H2O.” Kad mi netko kaže nešto ozbiljno o vodi, uvijek se sjetim tih pametnih riječi moje bake.
Na obalama Sjevernog ledenog mora posljednjih godina nema baš puno kiše. Voda u jezerima i kanalima je na jako niskoj razini, a na televiziji nas upozoravaju da štedimo vodu — da ne peremo aute i da ne zalijevamo vrtove dok ne padne kiša. Postalo je popularno sakupljati kišnicu u kakvo bure i tom vodom zalijevati vrt. Cvijeću ionako ne treba pitka voda — važno je da je mokro.
Mene već neko vrijeme muči to što iz vodovoda dobivamo pitku vodu — bez boje, mirisa i okusa — kojom peremo aute, zalijevamo travnjake i ispiremo WC školjke. Svaka čast Nizozemcima, ali stvarno znaju napraviti dobru vodu! Već dvije godine sam na takozvanoj “vodenoj dijeti”: voda iz slavine mi je toliko dobra da sam prestao piti i gazirana i negazirana pića. Sad pijem samo vodu, kavu i ponekad pivo. Toliko sam se naviknuo da više ne mogu podnijeti gazirana pića.
I sad si zamislite — ta čista, kvalitetna voda se u 85% slučajeva troši na ispiranje WC-a, pranje auta i zalijevanje vrta. Samo 15% ide za piće, kuhanje i tuširanje. Svaki put kad pritisnete tipku na WC-u, ode 10 litara savršene vode niz školjku.
Koliko god pričamo o štednji vode, brizi za okoliš i energiju — nitko ne razmišlja o tome da bi se taj luksuz mogao ograničiti. Građevinari koji projektiraju kuće i zgrade rijetko kad planiraju dva odvojena sustava vode: jedan za pitku, drugi za tehničku upotrebu. A to uopće nije neki veliki tehnički problem — jednostavno nikome se ne da mijenjati status quo. Jednog dana će i to postati moda — pa će svi navaliti instalirati odvojene sustave. Do tada – trošit ćemo tu savršenu vodu – uzalud.
Ja sam barem kupio bure i sakupljam kišnicu kojom, po nalogu moje golubice, zalijevam cvijeće. Eto, tih 150 litara se ipak korisno iskoristi.
Prije par mjeseci imao sam sastanak u Rotterdamu pa smo nakon toga otišli na večeru u restoran u sklopu muzeja “Boijmans Van Beuningen”. To je ona moderna zgrada sa slike uz naslov obog teksta. Arhitekti su pazili i na uštedu energije. Tamo sam prvi put vidio WC u kojem je bila tabla s natpisom da je voda za ispiranje zapravo kišnica sakupljena s krova. Bio sam ugodno iznenađen.
Nešto kasnije sam u Leidenu išao na pivo u restoran Freddy’s — jedan od restorana u vlasništvu firme Heineken. Freddy Heineken je bio vlasnik firme Heineken i jedno vrijeme najbogatiji Nizozemac. Sad više nije, jer je – umro. Firmu je naslijedila njegova kći, ali je zadržala ime restorana “Freddy’s”. I tamo je bila ista priča — kišnica se koristi za ispiranje WC-a.
Takva instalacija uopće ne mora biti komplicirana. Treba s krova sakupljati kišnicu u spremnik koji se onda spoji na kotlić u WC-u. Spremnik mora biti dovoljno velik da izdrži desetak dana bez kiše. Statistike kažu da prosječna četveročlana obitelj dnevno potroši 115 litara vode, od čega 70–80 litara ode na ispiranje WC-a. Znači, za deset dana treba spremnik od oko 800 litara — što je otprilike kao četiri bureta. Freddy’s treba puno više jer je veliki restoran.
Zbog toga (veliki spremnik) zasad nemam namjeru renovirati kuću i raditi “instalaciju kao kod Heinekena”. Ali, malo po malo postaje trend koristiti kišnicu za WC — jer to paše uz današnju ekološku svijest.
Vjerojatno je i zbog toga što ti novi “woke” pametnjakovići više ni ne kažu kišnica, nego “nebeska voda” — jer pada s neba.
I tako, za kraj, možemo zaključiti: naš izmet u WC-u ispire nebeska voda.
Zar to nije fantastična misao na kraju ove vodene priče?
By Marijan Jozić
