Nakon pauze vraćam se na pozornicu — ovaj put u London s temama koje spajaju avione, umjetnu inteligenciju i budućnost održavanja. Već pola godine nisam bio na avionskoj konferenciji, a otprilike toliko dugo nisam stajao na pozornici i prezentirao. Jedva čekam da ponovno stanem pred publiku.
Radi se o konferenciji posvećenoj testiranju i pronalaženju kvarova na zrakoplovima. Ondje ću imati dvije uloge.
U utorak prijepodne sam takozvani moderator. To znači da predstavljam inženjere koji će prezentirati svoje ideje i radove. Nakon tri prezentacije slijedi blok pitanja i odgovora — publika postavlja pitanja, a prezentatori odgovaraju. Moja je uloga voditi taj dijalog. Svaka prezentacija traje oko 20 minuta, a zatim slijedi još 20 minuta razgovora, pa sve zajedno traje otprilike sat i pol.
Teme koje će moji prezentatori obrađivati uglavnom se odnose na promjene u kontroli letenja u Europi. Osim toga, govorit će se i o promjenama vezanim uz upotrebu dronova (bespilotnih letjelica) u zračnom prostoru. To je ukratko program prijepodneva.
Popodne, s početkom u 14 sati, ponovno sam na pozornici. Ovaj put kao predavač. Govorit ću o tome kako se pomoću umjetne inteligencije može predvidjeti kvar na avionima. Cilj je analizirati podatke koji se svakodnevno prikupljaju tijekom letova. Umjetna inteligencija može, na temelju tih podataka, prognozirati kvar koji će se dogoditi tek za 3 do 4 dana.
To predstavlja revoluciju u filozofiji održavanja aviona. Danas se podaci uglavnom samo prikupljaju, ali se rijetko analiziraju. Primjerice, Boeing 787 svaki dan prikupi 9 GB podataka, no s tim informacijama se gotovo ništa ne radi. To će se uskoro promijeniti. Analize pomoću umjetne inteligencije postat će standard.
Doktor Strižak bi mogao potvrditi da se i u medicini umjetna inteligencija sve više koristi za analizu skenova pacijenata. Pokušaji su pokazali da AI može uočiti tumor nekoliko mjeseci prije nego što ga primijeti iskusni liječnik. Rana detekcija spašava živote. Avijacija pažljivo promatra takva istraživanja i pokušava ih prilagoditi vlastitoj disciplini. U fokusu je jedno pitanje: što će se pokvariti — i kada?
Za moju prezentaciju imam točno 20 minuta pa sad treniram da ne prekoračim taj vremenski okvir. To je neki nepisani standard postavljen još od TED talkova. Nakon 20 minuta publika se počne dosađivati pa treba biti kratak, jasan i učinkovit.
Naravno — što manje teksta na ekranu. Priča mora teći iz glave. Jednom sam držao predavanje na Sveučilištu u Amsterdamu. Dali su mi dva sata za studente treće godine Odjela za avijaciju. Imao sam 25 slajdova, isključivo sa slikama i simbolima. Niti jedne riječi teksta (osim mog imena i naslova prezentacije na prvom slajdu). Bez problema sam pričao o avionima puna dva sata. Tako će biti i u Londonu.
By Marijan Jozić
