Ima ljudi koji se zaklinju da je London divan i predivan grad. Ja nisam jedan od njih. Puca meni prsluk za London. No, neke se stvari jednostavno moraju dogoditi. Pozvali su me da govorim na konferenciji i da jedno dopodne predsjedam. I što ću jadan nego zapaliti za London.
Mislio sam letjeti oko 10 sati da se ne moram prerano buditi, ali vidim u kompjutorskom sustavu da je taj let prebukiran. Ima, međutim, mjesta koliko hoćeš na letu u zoru, onom koji polijeće u 7. I tako se ja probudim u 5, a moja golubica me tako rano odveze na aerodrom. Ja na let, a ona natrag u krevet.
Sletim u London već u 7 sati jer je jedan sat vremenske razlike između Amsterdama i Londona. Nekako se izvučem iz aviona i prođem sve te kontrole koje su opet uveli jer su hladni Englezi glasali za Brexit, pa se sada kaju i najradije bi natrag.
Aerodrom u Londonu ima nekoliko zgrada koje se u avijaciji zovu terminali. Ja sam doletio na Terminal 4 ali odatle ne mogu nikamo – prvo moram vlakom do Terminala 3. To je nekoliko kilometara ispod zemlje. Malo je čudno da je taj vlak besplatan ali se ipak mora kupiti besplatna karta. Karta se kupuje na automatima koji izgledaju kao bankomati. Onda se ide u lift pa u podzemlje.
Već me to iritira. Gužva je kod tog usranog automata, a još veća pred liftovima. Nisu napravili stepenice ni pokretne stepenice nego četiri velika lifta u koja se masa ljudi ugura. Neki s kolicima, neki s ruksakom, kao ja. Napokon dođemo dolje ali treba još pješačiti do perona. Kad vlak stigne, ukrcamo se svi – neki idu do Terminala 2, neki do Terminala 3, a neki do stanice Paddington.
Meni je već dosta Londona, a još nisam ni došao do hotela. Iskrcam se, opet liftom na površinu zemlje. Tamo pitam gdje staju autobusi za hotele. Navikao sam da svaka veća zračna luka ima male besplatne autobuse za hotele. Tako je u cijelom svijetu – osim u Londonu.
Tamo gradski autobusi voze do nekih hotela. Najprije treba čekati jer dođu jednom u sat vremena. Onda mi uzmu 6 funti za vožnju do prve stanice gdje je moj hotel. Sad mi je London već ozbiljno dojadio.
U hotelu se prave moderni – imaju šaltere gdje se sam moraš prijaviti i napraviti elektronski ključ. Meni to ne uspijeva jer sam došao prerano. Neki Steve (to bi bilo Stevo po naški) mi kaže da ako hoću odmah u sobu, moram platiti 50 funti više. E evo ti mahuna, sve si mislim. Na kraju se dogovorimo da ostavim prtljagu u sefu i dođem popodne.
I što ću sad jadan? Iako nisam u Hrvatskoj, sjetim se one Preradovićeve:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me je stigla u tuđini,
Ne znam puta, ne znam staze,
Svuda goli kamen gaze,
Trudne noge po pustinji!
Još konaka nijesam našo!
Sjever brije s snježnog brda,
A tuđincu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Još je tvrđa zemlja tvrda!
Sreća da imam kreditnu karticu i dovoljno love. I pametni telefon. Odluka padne: idem u centar Londona vidjeti Big Ben.
Dakle: autobus natrag na Terminal 3 (opet 6 funti), pa vlak do Paddingtona (povratna karta 30 funti), pa podzemna do Westminstera (3 funte), pa besplatnim liftom na površinu. I eto mene – preko puta Big Ben.
Iza ugla je ulica koja vodi do Downing Streeta, gdje živi premijer. Prošli put sam mogao doći pred vrata. Sada ne mogu ni u ulicu. Sve neke rešetke, policija itd. A sve vrvi od turista.
Nastavim do Trafalgar Squarea gdje na stupu stoji admiral Nelson. Tamo sam već bio nekoliko puta i ništa se nije promijenilo. Malo sam još prošetao po centru, ali London stvarno nije za mene. Prevelika gužva, sve puno turista, a pravih Engleza gotovo da nema. Nikoga nisam čuo da govori “pravi” engleski. Sve neki akcenti koji mi uopće nisu zanimljivi.
Vratim se natrag u hotel. Put traje barem dva sata. Popijem jednu megapintu piva. Pametni telefon kaže da sam taj dan prepješačio 15 kilometara. Pa to je dosta za čovjeka iz Gline.
Zaključak: London nije za mene. Ništa me više ne vuče tamo. Najradije bih ga ubuduće zaobišao.
Odem ja tako na spavanje – i nakon dvadeset godina opet mi se dogodi čudo: legnem, zatvorim oči… otvorim ih – i već je jutro. To mi se prije znalo događati često ali sam taj osjećaj zaboravio. Ne znam jesu li čitatelji to ikada doživjeli. Meni se još uvijek ponekad dogodi.
By Marijan Jozić
