Konferencije su mi već postale rutinski posao. Prošlo je vrijeme kada sam bio napet i nervozan, pogotovo ako nastupam. Tako je bilo i u Londonu.
U foajeu, pored dvorane gdje se održavaju prezentacije, teče kava u potocima, a ima i croassanta s čokoladom. To mi baš ne odgovara jer mi se od šećera lagano lijepe usne, što smeta kad govorim. Zato samo krknem dvije kave bez šećera i spreman sam za feštu.
Odmah nakon otvorenja konferencije i uvodne prezentacije – red je na meni. Moj je posao predstaviti temu o kojoj ćemo govoriti i najaviti prezentatore. Za to sam se pripremio pa nema frke. Najvažnija stvar je dobra priprema. Već dva tjedna ranije znao sam o čemu će biti riječ i pripremio sam i prigodni uvod. Uz to sam ga nekoliko puta izveo u vježbi, tako da sam cijelu priču znao napamet. Priprema je ključ.
Moja grupa od četiri inženjera odradila je posao, a onda je samo ostalo odgovarati na pitanja publike. Vodio sam program i nakon dvadesetak minuta pitanja su presahnula. Budući da je već bilo 12:30 i ručak nas je čekao, odlučio sam se našaliti s publikom. Rekao sam: “Sad sam ja jedina prepreka između vas i ručka. Ako ste gladni, nećemo više postavljati pitanja.” To uvijek upali, pa se svi složimo da idemo jesti. I tako prođe mojih sat i pol predsjedanja.
Popodne sam, naravno, jedan od prezentatora – to je samo 20 minuta posla. Budući da sam i to trenirao, uspio sam sve ispričati za 19 minuta, što je super jer je granica 20. Ispričati cijelu priču iz glave u tom vremenskom okviru postao je svojevrsni svjetski standard. Tako sam već oko 15 sati bio gotov sa službenim dijelom.
Nakon toga je, što se mene tiče, uživancija – pričanje o avijaciji s poznatima i nepoznatima i uz to pijuckanje piva. Taj dio konferencije mi je najdraži. U takvim razgovorima se najviše nauči, a osim toga razmijeni se mnogo korisnih informacija.
Tako sam naletio na jednog Amerikanca iz Sjeverne Karoline. Kad mi je rekao da živi na obali oceana, pitam ga zna li za Croatan šumu. Kaže da mu je kuća na samom rubu Croatan Foresta. Onda mu ispričam priču za koji sam čuo ali nisam siguran da li je legenda ili istina. Prije 500 godina brod iz Dubrovnika dojedrio do obale Sjeverne Karoline. Nasukao se zbog nevremena, sav se rasporio, pa se ti Dubrovčani (Hrvati) nisu mogli vratiti. Osnovali su koloniju i družili se s lokalnim Indijancima. Bilo je tu naravno i sexa jer Dubrovčanima je pregorilo nakon tako dugog puta pa su naravno, obljubljivali te Indijanke. Tako je čak nastalo pleme Croatan Indijanaca. Međutim, nešto se dogodilo i svi su nestali. U napuštenom selu je na drvetu ostala samo ploča na kojoj je pisalo “CROATAN”. Jedna teorija kaže da su oboljeli od neke bolesti pa su pobjegli 80 milja dalje. Taj Amerikanac nije imao pojma da mu se pred kućom možda dogodilo nešto takvo prije 500 godina. Možda je i on potomak tih moreplovaca iz Dubrovnika To, naravno, nikad nećemo saznati.
Eto, tako to rade inženjeri. Pričaju o avionima i hrvatskoj šumi cijeli dan, a popodne piju pivo. Budući da često idem na razne konferencije iz autoindustrije, avijacije i moreplovstva, otkrio sam jedan zanimljiv detalj koji mnogima promakne – a ima veze s pivom. Radi se o vremenu kad se popodne počne točiti pivo.
Na prvom mjestu je moreplovstvo. Na njihovim konferencijama već oko 14 sati vidiš ljude s čašom piva u ruci. Na drugom mjestu je autoindustrija – kod njih se pivske čaše pojavljuju oko 16 sati. Treće mjesto pripada zrakoplovcima, koji s pivom kreću tek oko 17, ali onda to potraje. Neki ostanu u blizini pumpe dok ih ne otjeraju na spavanje.
Meni je u Londonu nakon treće pive bilo dosta pa sam otišao na spavanje. Moj pokojni tata je znao reći: “Dobro je zasvirati, ali ponekad treba frulu staviti za pojas.” Toga se i držim, pa onda na vrijeme zbrišem na odmor.
By Marijan Jozić
