Vulkani fasciniraju, plaše i ostavljaju bez daha. A ponekad nas natjeraju da preispitamo vlastitu hrabrost – ili glupost. Znaš onaj trenutak kad vidiš snimku vulkana koji izbacuje pepeo, a ljudi trče nizbrdo u panici? Gledaš i misliš si: “Tko ih je tjerao da idu baš na rub kratera?”
E pa ovih dana sam opet naletio na takve snimke s aktivnog vulkana na Siciliji i sve me to podsjetilo na moju vlastitu avanturu u vulkanskom području Amerike prije 25 godina.
Ali prije nego vas povedem tamo, možda nije loše da malo zavirimo u to što ti vulkani zapravo rade, osim što izgledaju spektakularno na videima i u filmovima.
Što je točno vulkan i zašto “puca”?
Vulkan je, najjednostavnije rečeno, rupa u Zemlji kroz koju izlazi magma – to je ono što je još ispod površine – a kad izađe van, zovemo je lava. Uz to izlaze i plinovi, pepeo, komadi stijena, i sve to zajedno zna napraviti priličan kaos.
Većina vulkana nalazi se na granicama tektonskih ploča – tamo gdje se Zemljine ploče guraju, razdvajaju ili sudaraju. Erupcije nisu sve iste – neke su tihe, lave polako cure kao med, a neke eksplodiraju kao da si bacio bombu u peć. Ta vrsta se zove eksplozivna erupcija – i upravo je takva bila ova na Siciliji. Tu se izbacuju ogromne količine pepela, kamenja i plinova, i obično su povezane s gustom, viskoznom magmom.
Takve erupcije mogu ozbiljno promijeniti krajolik ali i klimu. Kad veliki vulkan izbaci pepeo u atmosferu, može se dogoditi da Sunce danima ne probije oblake, a u ekstremnim slučajevima nastupa i globalno hlađenje. S druge strane, lava zna stvoriti nove otoke ili proširiti kopno – priroda doslovno crta novi zemljopis.
Zasigurno ste čuli za erupciju Vezuva 79. godine – Pompeji, Herkulanej… sve je nestalo pod pepelom ali to je ujedno i sačuvalo te gradove kao vremensku kapsulu. Ili Krakatau 1883. koji je pokrenuo tsunamije i utjecao na klimu na globalnoj razini.
No vratimo se mi na Siciliju. Ti turisti što su snimali iz kratera… stvarno treba imati petlju za to. Kad je vulkan “proradio”, počeo je bacati pepeo, a oni su bježali nizbrdo u panici. Oblak pepela kreće se nevjerojatno brzo i pravo je čudo da nitko nije stradao.
Moj susret s vulkanskom tišinom
Prije nekih 25 godina bio sam u Seattleu na službenom putu kod Boeinga. Imao sam slobodan vikend i odlučim posjetiti Mt. St. Helens – vulkan koji je 1980. doslovno raznio svoj vrh i preoblikovao cijeli kraj. Južno od njega je i Mt. Rainier – zanimljiv mi je bio i zbog imena, jer “Rainier” je palindrom (čita se isto s obje strane).
Kad sam došao do zone sjeverno od Mt. St. Helensa, sve je bilo srušeno – stabla polegnuta kao šibice. Taj dio i zovu “zona katastrofe”. Jezivo i fascinantno u isto vrijeme. Neka jezera su nestala, zatrpana lavom, a neka su nova nastala. Autom sam uspio doći na nekih pet kilometara od kratera – dalje nisam ni htio. Atmosfera je bila gusta, tmurna, kao da nešto visi u zraku. Nije bilo stvarne opasnosti, ali osjećaj je bio baš neugodno jak. Nekako znaš da si na mjestu koje ne pripada svakodnevici.
Na povratku sam još odlučio stati kod jedne brane, zove se Seiment Dam, da bacim zadnji pogled na vulkan. Morao sam proći skoro kilometar kroz šumu da dođem do vidikovca. Tamo nije bilo nikoga. Kad sad razmislim – da sam naletio na kakvog američkog medvjeda, ne bih imao vremena ni za selfie, kamo li za bijeg. Gaće bih napunio od straha. Usput – jeste li čitali moju priču o onom našem Bruni Šimleši koji pješači od San Diega do Vancouvera? E pa Bruno će tim područjem (St. Helens) prolaziti negdje u kolovozu i nadam se da će objaviti nove slike. U međuvremenu, priroda je opet preuzela stvar u svoje ruke – nema više srušenih stabala, sve je ponovno zazelenilo. Tamo gdje je prije bio krajolik katastrofe, danas je šuma. I to vam je vulkan – prvo sve spali, a onda zemlja krene ispočetka.
By Marijan Jozić
