Eto, napokon je prošao ovaj cirkus s Trumpom i NATO-om. Ove nizozemske vlasti su se baš potrudile ostaviti dobar dojam pa su blokirale autoput i sve prilazne putove između aerodroma u Amsterdamu i Haga. Inače policiju jedva da vidiš, ali ovih dana sve je vrvjelo od njih.
I naravno, baš taj tjedan organiziran je veliki sajam elektronike za brodarstvo u Amsterdamu. Pošto su autoputevi bili zatvoreni, složio sam plan: idem vlakom – to su samo tri stanice, vožnja traje 15 minuta.
Utorak, prvi dan sajma, otvorim ujutro aplikaciju od željeznice – i imam što vidjeti. Vlakovi prema Amsterdamu ne voze. Netko je sabotirao prugu i prerezao čak 30 kablova u tunelu ispod aerodroma. E sinko moj, sad se slikaj – popravak će trajati cijeli dan.
Slijedeće jutro ista stvar, ali ovaj put tri kilometra dalje. Dok je masa policije čuvala Trumpa, netko je opet prerezao kablove – ovaj put na pruzi od aerodroma prema Utrechtu. A to je baš dio koji meni treba za te moje tri stanice. I opet sam popušio lulu.
Malo sam se raspitao i saznao da mogu najprije vlakom do zapadnog dijela Amsterdama, a onda metro do sajma. Sve skupa, izgubio sam skoro sat i pol za taj pišljivi komadić puta.
I tako se dovučem do tog sajma elektronike za brodove. Moj sistem je da obiđem sve štandove i porazgovaram s ljudima. Najviše volim kad mogu pričati na njihovim jezicima. Jer to je ipak međunarodna izložba.
Tog popodneva pričao sam na hrvatskom sa Slovencima, na njemačkom sa Švabama, na engleskom s Englezima, na nizozemskom s Nizozemcima, a slučajno sam naletio i na neku Bugarku pa sam se s njom sporazumijevao – na bugarskom! Nisam ni znao da mogu komunicirati na toliko jezika (5). I sve mi bolje ide to prebacivanje s jednog jezika na drugi. Prije mi to baš i nije išlo – znao bih početi na njemačkom, a završiti na engleskom, a da ni ne primijetim.
Ovog puta mi se to dogodilo s Bugarkom, ali sam brzo skužio da sam prešao na engleski pa sam se ispravio.
Nikad nisam bio posebno zainteresiran za učenje jezika, ali kako starim, sve mi je to draže. Pogotovo volim takve specijalne situacije. Najveći štos mi je bio kad sam na sastanku njemačkih inženjera iz auto-industrije, na kojem su svi pričali na njemačkom, pisao zapisnik – na engleskom. Pravi Švabe i Austrijanci, a ja ih slušam, u glavi prevodim i sve bilježim. Sat vremena punom parom. Bio sam ponosan na sebe – nitko nije ni skužio da mi materinji jezik nije njemački. Drugi dan su bili zadovoljni zapisnikom.
Ali da se vratim sajmu. Bio sam cijeli dan, prehodao sigurno deset kilometara. Na kraju sam doznao da pruga još nije otvorena, pa me čekao dugi povratak mojoj golubici. Tako je i bilo.
Treći dan nisam ni išao u Amsterdam. Dosta mi je bilo elektronike, pokvarenih pruga i cirkusa oko NATO-a.
Sreća da je Trump otputovao i da je taj NATO- cirkus prošao. Ti budžovani su odlučili povećati vojni proračun, pa ćemo mi šljakeri iz Europe morati crnčiti još više da bi se iz našeg poreza plaćala vojska.
Naš bivši teflonski premijer Rutte, sad šef NATO-a, svojedobno je smanjio vojni proračun i čak prodao sve nizozemske tenkove Fincima. A sad priča kako se moramo naoružati do zuba i kupovati tenkove. Eto, takvi su ti budžovani. A kad dođe stani-pani, oni idu u bunkere, a mi obični šljakeri – u boj. I nitko nas ne pita za mišljenje.
By Marijan Jozić
