Autor: Aleksandar Olujić
Sutra je Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa, kako se ovaj blagdan voli nazivati u puku. Blagdan je to koji se osobito štuje u Katoličkoj crkvi, a kod nas u Hrvatskoj ima posebno uzvišeno mjesto u osjećajima vjernika.
Uznesenje BDM tijelom i dušom u nebesku slavu Katolička je crkva proglasila dogmom relativno kasno, učinio je to Papa Pio XII. 1950. godine, ali običaj upućivanja molitvi i slavljenje Marije stari su koliko i samo kršćanstvo. U Palestini se u 4. stoljeću bilježi svetkovina Spomen na Mariju, a u 5. stoljeću javno se slavi svetkovina Bogorodice koja se održava u bazilici posvećenoj štovanju Marijinog groba, smještenoj kod brda Siona na kojemu se nalazi mjesto gdje je, prema predaji, Marija usnula.
Štovanje blagdana proširilo se Bizantom, a vjernici su ga prozvali Usnuće Blažene Djevice Marije. Blagdan ubrzo prihvaćaju i na zapadu gdje ga od 8. stoljeća nazivaju Uznesenje Blažene Djevice Marije, želeći tako naglasiti kako su njeno tijelo i duša sa zemlje uzneseni u nebo. Naime, vjeruje se kako je Marija umrla u krugu Apostola te da je grob u koji je pokopana kada su ga poslije otvorili bio prazan i u njemu nije bilo truleži što ukazuje kako je uznesena na nebo, pošto ne bi bilo dolično da tijelo koje je dalo život Sinu Božjem bude prepušteno propadanju.
Štovanje Blažene Djevice Marije je u Hrvata od pamtivijeka bilo vrlo rašireno te je tako kraljica Jelena Slavna u Solinu, na otoku u rijeci Jadro (Gospinom otoku) dala u 10. stoljeću sagraditi dvije crkve: jednu posvećenu sv. Stjepanu i jednu Blaženoj Djevici Mariji. Majci Božjoj se molilo za pomoć i tražio se njen nebeski zagovor u brojnim teškim trenucima. Zvali su je kraljicom i najvjernijom odvjetnicom Hrvata, zahvaljujući joj tako na pomoći koju im je podarila.
Blažena Djevica Marija postala je simbol dobrote, nježnosti, pobožnosti i ljubavi koja pobjeđuje zlo i nije čudo da su diljem svijeta (Lourdes, Montserrat, Czestochowa, Altötting, Guadalupe, Lalibela, Efez…) niknula svetišta posvećena njoj kojima hrle hodočasnici sa svih strana. Nekima se pripisuju čuda, dok su neka nastala kao izraz stoljetne pobožnosti lokalnog stanovništva. I u Hrvatskoj postoji znatan broj marijanskih svetišta. Osim najpoznatijih, kao što su ona u Mariji Bistrici, na Trsatu, u Aljmašu, Arbanasima, Ninu, Pagu, Sinju, tu je i čitav niz onih s lokalnom tradicijom, ali koja nisu zato ništa manje vrijedna posjeta i to ne samo na Veliku Gospu.
Svetište Majke Naših Stradanja u Gori
U Gori (ili u Gorama – kako vam milo), kraj Petrinje nalazi se svetište Majke Naših Stradanja sa župnom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije, jednom je od najstarijih crkava u kontinentalnoj Hrvatskoj koja iza sebe ima vrlo burnu povijest.
Gora je sa svojom utvrdom imala vrlo važnu ulogu u srednjem vijeku pošto se iz nje kontrolirao kraljevski put što je vodio od Mađarske prema moru. Župa je bila središte Goričkoga arhiđakonata i spominje se u popisu Ivana Arhiđakona Goričkoga iz 1334. godine. Jedna je od triju župa koje su opstale kroz vrijeme ratova s Turcima, a neki smatraju da je u Gori bilo izmješteno sjedište sisačkih biskupa. U dokumentima kralja Andrije II. iz 1209. spominje se crkva Sv. Marije iz doba Bele III. (1172. – 1196.) u templarskoj curiji u Gori. Nakon ukinuća Templara njihovi posjedi, pa tako i crkva, prelaze u ruke Ivanovaca. Naselje i zemlje oko njega mijenjati će kroz povijest vlasnike, a 1591. Goru osvaja Hasan-paša i tada crkva trpi znatna oštećenja.
Nakon oslobođenja od Turaka, Gora pripada Kaptolu te kreće i obnova crkve koju je proveo župnik Mihael Podravec (1702.), da bi se slijedećih godina, u vrijeme zagrebačkog prepošta Pavla Četkovića (1726.-1736.) crkva dograđivala i preuredila u baroknom stilu, kada je uz južno pročelje prigrađen zvonik, u koji su integrirani ostaci starog zvonika na preslicu. A, 1863. za župnika Antuna Leopolda Fetzera, crkva je produžena za tri jarma različitih veličina. Crkva je imala i bogat (barokni) inventar, između ostalog orgulje i drvene oltare s kipovima sv. Josipa, sv. Ane, sv. Ivana Krstitelja, sv. Antuna Padovanskoga i sv. Tri kralja, a naročito se isticao pozlaćeni glavni oltar i propovjedaonica, djela ptujskih majstora: kipara Karla Josipa Risnera i slikara Ivana Franje Pachmeiera (1739.).
Najveće stradanje Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije pretrpjela je za vrijeme Domovinskog rata, kada je najprije (1991.) spaljena, pri čemu je u potpunosti izgorio i sav inventar, da bi godinu poslije bila raznesena eksplozivom. No, čuda se ponekad mogu dogoditi i tamo gdje ih čovjek ne bi očekivao. Nakon rata pristupilo se cjelovitoj obnovi crkve, te su pri tome izvršena opsežna i temeljita arheološka istraživanja koja su na pokazala kako je postojalo šest osnovnih faza u gradnji crkve. Pronađeni su ostaci romaničke crkve što je tu postojala prije dolaska templara 1196. koji ukazuju da se radi o jednoj od najstarijih zidanih crkava u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Na tom mjestu templari su početkom 13. st. sagradili ranogotičku crkvu. Uz crkvu istražena su i ukupno 424 groba, te su pronađeni brojni vrijedni arheološki nalazi među kojima se nalazi i 21 kapitel stupova iz templarske crkve.
Zbog velikog broja vrijednih nalaza, odlučeno je crkvu rekonstruirati kao nekadašnju templarsku, odnosno gotičku dvoransku crkvu sa zvonikom na preslicu, a u njenoj unutrašnjosti postavljene su skulpture akademskog kipara Tomislava Kršnjavija. Crkva je 2012. proglašena Marijanskim svetištem Sisačke biskupije.
Nažalost, u katastrofalnom potresu, 29. prosinca 2020. godine, crkva je ponovo pretrpjela teška oštećenja te se ponovo moralo pristupiti njenoj obnovi koja je trajala do 2024. godine. 28. rujna te godine održano je svečano misno slavlje prilikom kojeg je sisački biskup, mons. Vlado Košić, posvetio oltar i blagoslovio crkvu.
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori opet stoji u svoj svojoj ljepoti odmah uz cestu što od Petrinje vodi prema Glini, kojom će sutra, kao i svake godine, hodati kolone ljudi vođenih željom da se poklone Blaženoj Djevici Mariji.
