Dogodilo se to prije par dana, a ne bih htio da vas uskratim za ovu priču. Sve je zapravo krenulo prije pola godine, kad se rodila ideja o proslavi 50 godina mature. Prisjetio sam se proslave 40. godišnjice i bilo mi je čudno da se ne sastanemo i nakon pola stoljeća. Tako sam odlučio pokušati okupiti sve svoje bivše kolege iz gimnazije i nešto organizirati.
Mogu vam reći da to nije nimalo lak posao. Počeo sam s popisom imena koji smo sastavili još prije deset godina, ali ubrzo su nastale poteškoće. Većina nas je otišla u mirovinu, pa su se brojevi telefona i e-mail adrese promijenili. Sve bivše „curice“ promijenile su prezime nakon udaje, što je bila dodatna prepreka. Samo polovica generacije koristi Facebook, a LinkedIn ima tek troje od nas 43.
Što se kaže – svaki početak je težak. Morao sam tražiti zajedničke prijatelje i rodbinu kako bih došao do onih koje trebam. Najvažniji alat bio mi je e-mail. Dok sam još radio, znao sam godišnje poslati i do 5000 e-mailova, a primati oko 7000. No, s gimnazijalcima to baš i ne ide. Iako ih dvadesetak ima e-mail, rijetko se tko javi. Generacija koja je odrasla bez interneta i pametnih telefona nije sklona digitalnoj komunikaciji. Samo šačica njih povremeno odgovori.
Sve si mislim – većina su završeni intelektualci, ljudi s fakultetima, a osnove komunikacije im nisu jača strana. Ne mogu im ni zamjeriti, jer živim u zemlji u kojoj su svi priključeni na najbrži internet na svijetu. Jako puno se digitalno komunicira.
Na kraju se ipak nekako probijam: oni bez e-maila koriste WhatsApp i Viber, drugi Messenger, pa sam tako uspio obavijestiti njih dvadeset i petero. Čak sam otvorio i web stranicu „50 godina mature Gimnazije Glina“.
Datum proslave u rujnu 2025. „zaliven je u beton“ i više se ne može mijenjati. Ali pojavili su se novi problemi: treba dogovoriti dolazak s ravnateljicom i rezervirati restoran za večeru. Za to je, naravno, trebao točan broj ljudi. Četiri tjedna prije slanjao sam e-mailove, WhatsApp i Messenger poruke, objavljivao obavijesti na Facebooku – i opet ništa. U prvom krugu dobio sam samo dva odgovora „DA“. Sve sam mislio: na kraju će nas biti samo dvoje – moja zubarica Katica i ja.
Srećom, počeli su stizati i drugi „DA“ odgovori, pa smo se na kraju skupili 16, da bi se lista u zadnjem trenutku ipak svela na 10 plus moja malenkost. I s tim brojem se već može nešto napraviti.
Program je izgledao ovako:
- 15 sati: okupljanje ispred gimnazije
- zajednička fotografija, pozdrav gradonačelnika Gline i ravnateljice škole
- kratki razgovor sa svakim prisutnim
- obilazak renovirane škole
- Podjela ljubilarnih šalica za kavu
- „speed date“ druženje
- odlazak u restoran Štuka u Petrinji
- večera
- razlaz i obećanje da nećemo čekati 60. godišnjicu, nego da ćemo se sastati puno ranije
Kako je to sve prošlo – javit ću vam uskoro.
By Marijan Jozić
