Foto: Generacija 1975 zajedno s gradonačelnikom Gline i ravnateljicom Srednje škole Glina
Prvi red: Gradonačelnik Ivan Janković, Zlata Pasanec Bogović, Slavica Jurčić Niksić, Slavica Dobrenić Frketin, Katica Kihalić Petrak, Ankica Nogić Pađen, ravateljica Marija Margušić-Novsel.
Drugi red: Milan Mircetić, Vesna Džakula Pupovac, Marijan Jozić, Nenad Crevar, Slavko Poznanović.
Suncem okupani rujanski dan bio je kao stvoren za posebno slavlje – našu 50. godišnjicu mature. Točno u 15 sati, pred obnovljenom zgradom gimnazije u Glini počeli su se okupljati nekadašnji učenici, sada već ljudi bogatog životnog iskustva, s osmijehom i ponekom suzom u oku. Na licima se moglo iščitati uzbuđenje, ali i nostalgija za danima bezbrižnog mladenaštva.
Oni koji su obećali doći – došli su. S nama je bio i vizualni media guru Damir Brkić, poznat pod nadimkom Blic, zadužen za fotografije. Došla je i ravnateljica Gimnazije, a pojavio se i gradonačelnik Gline. U očima bivših maturanata sjajila je radost – ljubav i toplina mogli su se osjetiti u zraku. Iako je dan bio prilično topao, činilo se da je upravo ovo mjesto ispred gimnazije bilo najtoplije u cijeloj galaksiji.
Na samom početku uslijedilo je zajedničko fotografiranje. Svi smo se postrojili u redove, kao nekad u školskim danima, ali ovaj put s još više osmijeha i prijateljstva. Moderator okupljanja, Marijan Jozić, predao je riječ gradonačelniku, koji nas je pozdravio s ponosom i zahvalnošću. Ravnateljica škole nastavila je u istom tonu, podsjetivši nas da školske klupe uvijek ostaju otvorene za bivše učenike i njihove uspomene.
Marijan je naglasio da maturanti iz 1975 godine nisu dosli praznih ruku. Gospodinu Gradonacelniku Ivanu Janković dodjelili su su ljubilarnu šalicu za kavu sa natpisom: Gimnazija Glina 50 godina mature generacija 1975. Tako da se sjeti 50 godišnjice mature generacije 1975. Gospođi Mariji Margušć-Novsel ravnateljici Gimnazije, bivši učenici dali su plaketu sa natpisom Hvala Gimnazijo, dobra si nam bila. Tempus fugit, memoria manet. Gimnazijalci koji su učili latinski znaju da to znači: Vrijeme leti, uspomene ostaju. Ta plaketa ce dobiti pocasno mjesto na prvom katu u ormaru sa trofejima škole.
Nakon službenog dijela, svatko je dobio priliku reći nekoliko riječi. Redale su se anegdote, prizivali su se stari nadimci i uspomene na profesore kojih više nema. Smijeh i zagrljaji ispunili su dvorište, a svaki interview bio je mala priča za sebe.
Posebno dirljiv trenutak bio je obilazak renovirane škole. Hodnici, učionice i sportska dvorana dočekali su nas u novom ruhu, ali duh mladosti i dalje je prebivao u njima. Svatko je pronašao „svoju“ klupu, mjesto u garderobi ili kutak dvorišta i prisjetio se nestašluka i prvih ljubavi.
U znak uspomene, podijeljene su svim prisutnim maturantima iz 1975 godine jubilarne šalice za kavu – mali dar s velikim značenjem. Nakon toga uslijedio je veseli „speed date“, gdje smo imali priliku nakratko razgovarati gotovo sa svakim kolegom iz razreda. Isprva su neki tvrdili da je deset minuta previše za jedan razgovor, ali ubrzo se pokazalo da ni tih deset minuta nije dovoljno. Na kraju se ovaj simpatični „brzi razgovor“ nastavio i na klupama ispred škole. Vesna (Juxy) mi je čak priznala da je to bila izvrsna ideja.
Kad su se dojmovi slegli, upalili smo aute pa je kolona automobila krenula je prema restoranu Štuka u Petrinji. Tamo nas je dočekala svečana večera, domaća jela sa roštilja i još više razgovora, zdravica i zajedništva. Večer je proletjela u trenu, a svatko je ponio sa sobom novu uspomenu.
Na kraju smo se svi složili u jednom: nećemo čekati sljedeću okruglu obljetnicu. Naš razred sastajat će se i ranije, jer pravi prijatelji, bez obzira na godine, ostaju zajedno – u uspomenama i u životu.
By Marijan Jozić
