Autor: Marjan Gašljević
Gotovo cijelu ovu godinu, a i nešto duže, prevrćemo priču o inflaciji u Hrvatskoj. Ekonomski stručnjaci stalno upiru prstom da je u Hrvatskoj inflacija najveća u eurozoni ili pri samom vrhu. Za razliku od njih vrh nas vlasti ubjeđuje da je to neistina. I jedni i drugi kao svoje argumente za ili protiv koriste brojke jer su one, kao, egzaktne. Jesu, samo je upitnik u kojem se kontekstu koriste jer se nikada ne koriste „u paketu”.
Dakle, kod nas u Hrvatskoj inflacija po vlasti praktički ne postoji. Plaće rastu, mirovine rastu. Raste i opća potrošnja. Raste i BND samo, ne daj Bože, da nije Grčki model.
Plaće su zbilja rasle. Rast plaća stvorio je i povećanu potrošnju. Međutim neke druge brojke kažu da je medijalna plaća u realnom sektoru ispod 1200 eura. Krivi su, naravno, asocijalni poslodavci koji ne daju, za razliku od Države, zaposlenicima velike plaće. Usput, to se ne govori, nerazumno povećanje plaća javnom sektoru MORAJU financirati oni iz realnog sektora.
Mirovine su također rasle uslijed onih famoznih usklađivanja doguravši do prosječnih 730 eura. O logici usklađivanja nema svrhe previše trošiti slova. Znamo da isto itekako kaska za inflacijom, a tu je i činjenica poreza na mirovinu čijim škarama podležu već i oni s mirovinom većom od 600 eura. Kako i zašto se mirovina prilikom oporezivanja naziva „dohodak” i zašto, na koncu, i ta stopa, koje zbiljski ne bi trebalo biti jer su umirovljenicima cijeli radni vijek oporezivali dohodak iz kojeg su izdvajali i sredstva za mirovinu, ne prati, ako ga već mora biti, i ta „povećanja” mirovine. Znači, hajdmo ih oderati još jednom.
Netko je neki dan na marginama vijesti spomenuo i nekih 9 milijardi koje nedostaju u Fondu da bi se isplatile mirovine i sve što uz njih ide. Sve dok se uz mirovine temeljene na stvarnom radnom stažu isplaćuju i, hm, mirovine temeljene na različitim privilegijama, uz opasku da je i za te, neke, izdvajano iz dohotka za vrijeme rada, naravno da će sredstava nedostajati. Treba, naime, iz rada namaknuti novca za 18 povlaštenih grupa.
Složena je to priča, a sada su počela natezanja i oko one, kolokvijalno nazvane, „trinaeste mirovine”. E pa upravo taj iznos nam ukazuje na problem tih „9 milijardi koje nedostaju”. Odjednom „nije pošteno” da neki iz tih 18 povlaštenih grupa dobiju iznos temeljen na stvarnim godinama rada. Eee, tko ima hrabrosti i srca pokazati „srednji prst” onima s debelim mirovinama i nekim škrbavim godinama radnog staža. Naravno, tu su, i opet, u nepovoljan položaj stavljeni invalidi rada koji, uglavnom, imaju najniže mirovine, a na njih su bili prisiljeni otići upravo zbog svoje invalidnosti nastale uslijed rada.
I tako dok nas jedan dio izvršne vlasti uvjerava kako dobro živimo i da inflaciju prate povećanja plaća i mirovina, odnosno, da inflacije, a s tim i poskupljenje osnovnih životnih potrepština, praktički ne postoji sudaramo se s činjenicom poskupljenja Domova za starije i nemoćne od 70%. Pošteno, upravo toliko su povećane i plaće uposlenim u javnoj upravi. Što to znači umirovljenicima kojima su, i onako bijedne mirovine, „povećane” za 6,48% što je, nekih dvadesetak eura mjesečno. I najbolje u toj priči je izvrdavanje predstavnika vlasti: „Pa morali smo povećati cijene jer je, od zadnjeg povećanja, inflacija jako porasla a i plaće te troškovi energenata.”
Hm, kako se te nesretna inflacija pojavi u priči i prelomi na najsiromašnijima, umirovljenicima, a inače je nema i sve je bajno i savršeno.
I uza sve to stižu nam i skuplji energenti jer je, kažu, krajnji čas da se smanje subvencije za energente najsiromašnijima. Samo pošteno ako već drugačije ne ide, a vlast će se i dalje brinuti za te potrebite kategorije stanovništva.
Pa tko tu „suče”, da ne kažem, laže.
Kazao bih. „Nemojte se, moli vas, brinuti na taj način više za nas.”
