Rat u Petrinji počeo je 27/28. rujna 1990. – Prije 35 godina napadnuta policijska postaja, agresivne bukače „Ovo je Srbija“ rastjerali specijalci iz Zagreba
Novinar Antun Petračić
U velikosrpskoj nakani porobljavanja Hrvatske njihova ratna utopija počela je u Petrinji već u rujnu 1990., točno godinu dana prije onih krvavih oružanih i tragičnih dana rujna 1991.
Ove nedjelje obilježeno je 35 godina od toga nasilničkog napada pobunjenih Srba iz Petrinje i s Banovine, na istom mjestu, ispred grade Policijske postaje u Ulici bana Ivana Mažuranića.
Povjesnicom se, uz ostalo, podsjetilo: U noći odčetvrtka na petak 27/28. rujna 1990. organiziran je oružani prepad na petrinjsku policiju, kojim je pokušano kod tvornice Finel u Mošćenici iz tri službena vozila oduzeti pričuvno naoružanje u prijevozu za Sisak. Kada to odmetnicima nije uspjelo, jer je uz prijetnju zapovjednika postaje Petrinje Martina Stašćika oružje vraćeno u skladište, od zore je masovno prosvjedovanje pridošlih Srba počelo ispred zgrade policije i okolice u Mažuranićevoj ulici.
Srpska demokratska stranka noću je na neposluh pozvala sirenom s vatrogasnog doma Petrinje, te dovoženjem pristaša u 20 autobusa. Zapriječeno jeprometovanje, na silu je rulja pokušala oteti oružje, napala i otela kameru novinara HTV MihaelaGajdeka i Zdravka Strižića, zapalila moped Borislava Bešlića…
Nikada do tada, a ni poslije, trgovina u blizini policije na raskršću Mažuranićeve, Duge i Tukulinove ulice nije toliko zaradila prodajom boca alkohola „za ohrabrenje hrabrih“.
Ovo je bila pomno osmišljena i planirana teroristička akcija usmjerena protiv Republike Hrvatske, a prikriveno za tobožnje očuvanje Jugoslavije, koju demonstranti nisu ni spominjali, nego uporno vikali i bučno ponavljali „Ovo je Srbija“.
Kada nisu uspijevali razumni pozivi na prekid takvog agresivnog ponašanja nasilnici su se paničnorazbježali dolaskom interventnih policijskih snaga i pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika pod vodstvom generala Marka Lukića. Tzv. spas tražili su preko ceste preskakanjem ograde ondašnje kasarne Šamarica, ili bijegom u onu udaljenu zloglasnu Vasilj Gačeša, po neprijateljskom razaranju Petrinje i okolice eksponiranu godinu dana kasnije.
U rješavanju ove pobune kao odgovorni i povezanog djelovanja lišeni su slobode tadašnji načelnik policijske postoje Ljuban Lončarević i sekretar OK SKH Petrinja Adam Kalambura, ali ne Borislav Mikelić ni Radovan Maljković i drugi koji su radili na oživotvorenju projekta Velike Srbije.
U zaštiti policijske zgrade ranjen je policajac JosipBožićević, a od toga petka 28. rujna 1990. ništa više nije bilo sigurno ni mirno, posijano je sjeme strašnog ratnog stradanja i progonstva Hrvata iz Petrinje i s okupiranih dijelova Lijepe naše.
Na događaje i vrijeme istog nadnevka od prije 35 godina, ove nedjelje prijepodne ispred zgrade Policijske postaje podsjetili su se hrvatski branitelji i osloboditelji. Ispod spomen ploče i spomen obilježja u čast i na slavu poginulim i umrlim braniteljima-policajcima izaslanstva obitelji stradalnika, MUP-a, Ministarstva hrvatskih branitelja, HV, SMŽ, Grada Petrinje i drugih domoljubnih udruga položila su vijence i svijeće.
Molitvu su predvodili policijski kapelan Policijske uprave sisačko moslavačke don Ivo Borić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić, a potom u župnoj crkvi sv. Lovre misu zadušnicu služili s vikarom Filipom Šabalja.
Antun Petračić
