Zadnjih nekoliko dana vodio sam bitke sa svojim računalima. Iako sam navikao da tehnika ponekad zakaže, ovoga puta činilo se da su se svi moji uređaji udružili protiv mene. Najprije su počele nestajati lozinke. One iste koje svakodnevno koristim, odjednom su prestale raditi. Svaki put ista scena – upisujem točno ono što znam da je ispravno, a računalo tvrdoglavo odbija pristup. Taj osjećaj frustracije teško je opisati. Kao da ti netko zatvara vrata pred nosom u vlastitoj kući.
Naravno, rješenje je uvijek isto – resetiranje i smišljanje novih kombinacija. A to znači dodavanje još jedne lozinke u moju već poprilično opsežnu zbirku. Na listi danas imam više od 280 lozinki, i svaka od njih mi treba.
Prije par mjeseci, moj glavni laptop odlučio je prestati surađivati. Bez objašnjenja, bez upozorenja – jednostavno se ugasio i odbio ponovno proraditi. Osjećao sam se kao da sam ostao bez ruke. Pokušao sam spas pronaći u starom laptopu mog mlađeg sina. Taj uređaj ima već deset godina, spor je, ali poslužio je. Ponekad i u najgorim uvjetima najmanje rješenje postane najveća pomoć.
Danas sam, nakon gotovo šest mjeseci, odlučio pokušati uključiti svoj laptop koji je stajao po strani. Nisam očekivao ništa dobro – bio sam spreman na crni ekran, greške ili beskonačna ažuriranja. Ali dogodilo se nešto drugo. Laptop se pokrenuo bez ikakvog problema. Sve datoteke, svi programi, svi zapisi – čekali su me kao da nikada nisu ni bili zaboravljeni. U tom trenutku osjetio sam veliko olakšanje, ali i zahvalnost. Kao da mi je stari prijatelj pružio ruku i rekao: „Evo me, još sam tu.“
Ta me situacija podsjetila na moju golubicu. Ona se, na svoj način, ponaša isto kao računalo. Ako joj ne posvetim pažnju, ona me jednostavno ignorira. Ako je previše gnjavim svojim pitanjima, kratko i jasno kaže: „Pusti me!“ Ali kada joj dam prostora i vremena, kad je pustim na miru, ponovno se otvori. Počne razgovarati, prisjećati se davnih dana i dijeliti uspomene. I to ne samo one svježe, od jučer ili prošlog tjedna, nego i one od prije pedeset I I nesto godina. Ona bas nista ne zaboravlja.
Shvatio sam da su ljudi i računala sličniji nego što mislimo. I jednima i drugima treba vremena da se „resetiraju“. Ako ih stalno pritišćeš, blokiraju se. Ako im dopustiš predah, iznenade te onim što nose u sebi. Laptop je nakon pola godine mirovanja proradio bez greške, a isto tako i čovjek može, nakon duljeg perioda tišine, izvući iz sebe bogatstvo uspomena i mudrosti. Na kraju svega, sjetio sam se jedne stare poslovice: ako nekoga ne možeš pobijediti – pridruži mu se. Tako je s ljudima, tako je s računalima. Sve se može bez žurbe.
By Marijan Jozić
