Autor: Marjan Gašljević
Sva umjetnost Hrvatskog prava je u rečenici, po meni totalnom pravnom laiku sa zrncem logike, je pitanje jednog odvjetnika svjedoku protivničke stranke u tijeku ročišta: „Da li ste bili tamo kada su Vas slikali?”
Eto tako nekako kroz dnevne događaje koji svoje bistrenje imaju pred nekim od Hrvatskih sudova vode nas naši uvaženi odvjetnici kojima televizijske kuće daju podosta vremena i prostora da neukom puku pojasne položaj u predmetu svoje stranke koja, uvijek i svakako, nije kriva.
Ne tako davno mediji su „svršavali”, i odvjetnici, naravno, nad novinarkom Derifaj koja je provirila preko ograde na terasu Hrvatskog glazbenog maga Thompsona. Da li je terasa legalna ili nije nebitno je uglavnom, prema odvjetnicima koji su se bavili (i još se bave) tim predmetom u korist Thompsona znatiželjna novinarka je na razini „streljati odmah” jer je povrijedila neprikosovenost i nepovredivost privatnog, ne toliko posjeda, koliko zraka oko tog posjeda.
Istovremeno, jučer, po privođenju osamnaest godišnjeg derana pred suca istrage zbog paljevine nebodera Vjesnika pred kamere istupa njegov odvjetnik tvrdeći da, „zgrada Vjenika sa svojih 15 – 16 katova nije privatni prostor i po njemu se slobodno može bauljati kome i kuda je volja”.
Vjerodostojno, kaj ne? Kazali bi Zagrepčanci.
Mi, mojih godina, kada bi dolazili iz svog sela u Zagreb i nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj metropoli orijentir nam je uvijek bio Vjesnikov neboder. Vjesnik kao Vjesnik u tim nam je godinama manje važan uz sva svoja tiskana izdanja, osim, možda, Starta ali kao orijentir bio je ključan da bi potrefili doći na ili sa odredišta.
Sama činjenica paljevine Vjesnika i njegovog vjerojatnog nestanka s Zagrebačkog obzora je višestruko zanimljiva i dvojbena. Vjesnik kao vodeće političke novine „onog” vremena imao je itekako važnu ulogu u krojenju javnog mijenja izvještavajući mnogobrojne čitatelje o podobnim i manje podobnim zbivanjima oko nas. Svaki ozbiljan čitatelj bi, pijući jutarnju kavu, raširio velike stranice novine i čitao ili, bar, zurio u tekst. Nije bilo, hm, birtije koja na onom od bambusa napravljenom „držalu” nije imala Vjesnik za goste. U te neke davne godine kada sam već ušao u svijet rada moj bi šef obavezno dolazeći na posao svratio u usputni kiosk te kupio Beogradsku Politiku da bi, smotavši Politiku pod ruku, nakon nekoliko koraka od kioska vratio uz riječi trafikantici: „Daj mi i Vjesnik da vidim što neprijatelj misli.”
Toliko o Vjesniku, a onaj fantastični odvjetnik reče i radi koristi svojih branjenika da su „odlični učenici i da ne vidi njihove krivice i da je predmet vrlo tanak.” Za ostalim standardnim odvjetničkim floskulama kao „iz viđene obitelji” i slično nije posegnuo.
„Umro, umro, pa što sad.” Poznata je poštapalica u Sisku koju je, navodno davno izgovorila jedna poznata sisačka bitanga kada ga je na mostu sreo milicajac a on šamara i vuče za kosu neku ćenicu koja cvili i plače. Tako nekako i Vjesnik. „Izgorio, izgorio, pa šta.” I tako je bio star, ruševan i sav nikakav.
Tih nekoliko derana što maloljetnih što mrvicu starijih koji su se zajebavali u neboderu dok su zaštitari, navodno, igrali pingić negdje u bespućima prazne zgradurine i sam ne bih, na prvu, ni krivio ni osuđivao. Možda sam previše čitao Agathu Christie pa mi brdo okolnosti oko događaja navodi sumnju da uzrok ovog šokantnog požara nije bezazleni, navodni, tik-tok izazov već da tu ima puno nekih čudnih repova od same činjenice da se među prvima na požarište strčao notorni Bačić ali i čudnih priča oko osiguranju i tajmnigu plaćanja. Građani su „svašta” vidjeli i snimili i prije, a i u trenucima kada se je požar „pokazao” na krovu zgrade. Šetajuća plavkasta svjetla po katovima nebodera neke su potaknuli da, čak, razmišljaju i o vanzemaljcima. U cijeloj priči nedostaje samo ona iz „Nakaza” da priča bude jasna i kompletna.
Iskreno, žao mi je derana i mislim da, „nisu bili tamo kada su ih slikali!”
