Autor: Marjan Gašljević
„Als ich die Augen öffnete, sagte ich „Schatzi“.
Jutros zarana probudi me lupanje i struganje. Čim sam otvorio oči rekoh: „Šaci, m……..!” Podignem roletu, ne mogu kazati da je mrak jer je ovih dana cjelodnevni mrak, ono bembura parkirana na pješačkom prilazu zgradi taman ispod prometnog znaka „Zabranjeno zaustavljanje i parkiranje” i „Vatrogasni put”. Vole se tu navesti i neki naši „Šaci” taman da pred neki od ulaza u zgradu ne može doći automobil „Hitne” ili neke druge žurne službe. Kada već ne mogu odoljeti naši domaći žbeljci kako bi odolio neki „šaci” s bemburom.
Je, znam da će moj prijatelj koji nije „šaci” ali vozi BMW kazati da sam ljubomoran na vlasnike tih automobila. Jesam! Priznajem. Oduvijek sam sanjao imati BMW, parkirati se i zaustaviti gdje mi padne na pamet, voziti u zabranjenom smjeru, nikada, ama baš nikada, ne uključivati pokazivače smjera, to jest, žmigavce (ako bembaći uopće imaju žmigavce?), voziti brzinom bar duplo od ograničenja i pretjecati na punoj i na duploj punoj. Zašto onda, dakle, nikada nisam kupio bembaća? Za ove novce koje sam dao za ovu svoju minijaturu od automobila mogao sam kupiti i neku „kramu” od bembaća kao ovaj moj povremeni susjed. Međutim, nije to osnovni problem. Problem je što nikako ne mogu „progutati” da bih u sav glas morao „svirati” Cecu, Seku ili tamo neke istočne koji se puštaju u bembovima pod obavezno. Bar me je tako podučio jedan moj drugi susjed koji je „u Nemačke” još od 91-prve gdje se je razvio u ljutog ustašu. Naravno, morao bih držati i lagano odškrinute prozore jer jebeš muziku ako se ne čuje u bar deset auta iza ili ispred mene (ne može nitko biti ispred bembure i točka.).
Advent je dakle. U punom je zamahu. Pisao sam o svom doživljaju adventa kao vremena pokore i preispitivanja. Uključim TV i nema programa na kojem ti ne nude: „Kupite Božić u Kauflandu!”, „Povoljan Božić u Lidlu!”, „Radostan Božić uz šparne cijene u Sparu!”, „Jeftin Božić u Konzumu uz dodatne poklone!” Itd.
Namjeravao sam one tete na blagajni pitati: „Gdje Vam je taj jeftin, šparan, povoljan Božič? Na kojoj polici stoji?” Odustao sam vidjevši im umor u očima i rezignaciju kada im „Šaci” ispred mene s prepuna dvoja kolica reče: „Bome, kod nas i Nemačke to nije tako!?” Dok i po bubrezima prohladno puše kroz otvorena vrata Centra. Boli „Šaci” gazdu za njezine bubrege i bene kojima se mora osmjehivati i zahvljivati. Minimalac joj je zagarantiran, a dobit će „Šaci” prebaciti u Nemačke.
Stigao je, dakle, advent. Stigli su Šaci s bembovima. Stići će i Božić. Koliko, pitam sebe, mogu požderati da bi dosegao Božićnu sreću i radost koja mi se nudi u reklamama? Neka domaća bakica gura prenatrpana kolica ispred mene na blagajnu. Odmjerava me pa reče: „Gospodine vi imate samo tu jednu stvar. Odite ispred mene.” Šokiran sam i sramim se. Kupio sam samo paketić mladog bio špinata koji je na akciji i košta 66 centi. Ha, solidan umirovljenički ručak. Šaci iza se kesi preko prenatrpanih kolica. Čovac ima, čovac može, čovac nije uzalud u Nemačke. Nisam ga pitao gdje mu je debela baba u bundi i gdje je parkirao bemburu. Metar od vrata Centra. Naravno.
Čovca sam, eto, usrećio. Kako nekome malo za sreću treba!
A Božić? Što je Božić i cijeloj priči? Mnogima je, mislim, izlika. Prilika za pokazivanje. Pošto se duh Božića očito ne može kupiti ostaje samo nada „Šaciju” da će ga netko vidjeti i biti mu zavidan. To je ono što hrani duh. Šacija, ne Božića. Zavist. Pa neka vam je u slast.
