Autor: Marijan Jozić
Kao u onoj pjesmi Zdenke Vučković:
“Daj, daj, daj, Kolinda,
izađi sad, Kolinda,
zapjevaj malo s nama,
zaplesi malo sama.”
Vidim da tu pjesmu pjeva i Nives Celzijus. Nju ne slušam, nego samo gledam. No radi se o Koli, bivšoj predsjednici, koja je bila na dijeti, pa sad ima liniju bolju od Nives C. Vidim da je Koli na Antarktici. To je za nagradu sto je omršavila. Nije loše. Kruzerom na Antarktiku.
Ja sam bio na svim kontinentima osim Antarktike. Što se toga tiče, Koli me je prestigla. Ali nije mi važno, jer me ništa ne vuče na Antarktiku. Tamo nema ništa — kao ni na Grenlandu. Samo ledena pustinja, ponešto kamenja i puno pingvina. Osim što na Grebnlandu nema pingvina.
Nije da bih je ismijavao, jer ipak je to važna stvar — otići na Antarktiku. Ali ne bih se s njom mjenjao. Ako želim vidjeti pingvina, mogu otići u zoološki vrt. Vidjeti pingvina i isti dan vratiti se kući svojoj golubici.
Put na Antarktiku je dalek. Najprije desetak sati avionom do neke luke na jugu Argentine. Onda brodom do obale Antarktike. Tamo te odvezu od broda do kopna, pa se malo prošećeš po kamenjaru, u nadi da ne sretnete kakvu morsku kravu, morskog slona ili morskog lava. Nađe se i poneka ptica, i to je to.
Internet mi kaže da 18 vrsta životinja živi na Antarktici. Srednji zoološki vrt ima više sorti životinja, a ulaznica košta par eura. Ali ako Koli to voli, tko smo mi da joj spriječimo da vidi Antarktiku.
Kad se to sve pregleda na obali Antartike, opet se vraćaš na brod, pa natrag u neku južnu luku i avionom natrag za Zagreb. Eto, to putovanje je status simbol: reći da ste bili na Antarktici i uslikati se s pingvinom.
Nadam se da će se Koli vratiti zdrava i sretna, jer onda može Antarktiku precrtati sa svoje Bucket liste.
I sada malo ledenog Antartickog humora:
Zašto turisti na Antarktici uvijek izgledaju sretno na fotkama?
– Jer su jedini koji mogu reći: “Da, vidio sam pingvina… i preživio put!”
Što pingvin kaže kad sretne Koli? – “Oh, gdje si, mama?!”
