Autor: Marjan Gašljević
Ovu sam priču napisao i objavio 2017. godine na PS-Portalu. Zbog kapaciteta memorije priča nije pohranjena u memoriji Portala ali su priču „iskoristili” mnogi vezani za to područje i objavljivali je što mi je drago. Danas sam „propitao” AI o detaljima ove priče i našao mnogo potpuno krivih podataka pa bi ih volio ispraviti ponovnim objavljivanjem priče, odnosno, povijesti mlina.
Kažu da se čovjek uvijek voli vratiti na mjesto koje mu je obilježilo život ili dio života posebno nekim lijepim uspomenama. Prelijep proljetni dan izvukao me je u prirodu. Nakon dugo vremena sjeo sam na bicikl i krenuo, najprije, glavinjati Viduševačkim cesticama. Put me je poveo do mjesta koje mi je obilježilo djetinjstvo i dio mladosti.
Na rijeci Glini nekih osam stotina metara uzvodno od mosta na cesti Sisak – Glina – Topusko – Karlovac nalaze se ostaci mlina poznatog pod nazivom Palaić mlin.
Na ovom je mjestu 1880. godine pušten u rad mlin kojeg su sagradili Marko Palaić, mlinar iz G. Viduševca po kojem je i dobio ime, te Luka Gašljević, moj pradjed, iz D. Viduševca. Tadašnji mlin bio je drven i nešto niže od današnjih zidina te je bio više na samoj rijeci s puno kraćom branom („grajom“). U godinama poslije, za koje nemam točan podatak, velike poplave na tom području razorile su mlin i branu. Neposredno pred Prvi svjetski rat 1914. godine Palaić i Gašljević krenuli su u gradnju novog mlina. Ovaj puta mlin je građen od čvrstog materijala – zidan je, a puno dulja brana je postavljena nešto više uzvodno na blagoj desnoj krivini rijeke tako da je tok rijeke usmjeren prema, prvotno, velikom vodeničkom kolu koje je pokretalo preko prijenosa remenjem dva mlinska postrojenja. Mlin je dovršen 1915. godine.
Kako su se graditelji gradeći mlin dobrano istrošili bili su primorani prodavati „red“ u mlinu drugima. Vlasnici „reda“ u mlinu bili su „prvi ketuši“ (Ketuš – od mađarskog „kettos“ – „blizanac ili pjadaš u kavom dohotku“ – Rječnik hrvatskog jezika, JAZU, Zagreb 1892.). Ovdje skrećem pozornost i na često u upotrebi poslovicu: „I u mlinu se red zna“. Kako je tko od ketuša imao red taj je dan bio prisutan u mlinu i mlinario za svoje potrebe i potrebe drugih od kojih je uzimao „ušur“. Ušur se je prvotno uzimao na litre a kasnije na vagu. Prikupljeni ušur u danu bi se, pak, dijelio na dio koji je pripadao ketušu čiji je red bio taj dan te dio koji je bio zajednički i iz kojeg bi se plaćao mlinar te troškovi održavanja i režija mlina. Kako su se obitelji dijelile tako se je dijelio i red u mlinu. Moja obitelj – obitelj Jure Gašljevića mog djeda poslije dijeljenja imala je „cijeli dan“ od 18 dana. Dakle, svaki 18-ti dan mi bi mlinarili. Podjelom obitelji nastali su mnogi „sitniji“ dijelovi „dana“ pa je tako neka obitelj imala samo polovinu ili četvrtinu dana ili, čak, i neki drugi dio proizašao iz dijeljenja. Primjerice, tko je imao polovinu dana mlinario je svaki 36 dan. Nosilac dana bio je ketuš, a nosioci dijela dana „poredovnici“. Sukladno tome učešće ketuša bilo je i u svim drugim obavezama.
U vremenu između dva rata mlin je dobro radio. Radilo se bez prestanka dan i noć a ljudi su čekali na “meljavu” i po dva dana. Žito za mljevenje dovoženo je u zaprežnim kolima koje su vukli što konji, što volovi. Sam odlazak u “mel’n“ bila je, tada, mala svečanost. Na mljevenje su dolazili s prepunim kolima vreća žita ljudi i iz susjednih općina, Topuskog, Vrginmosta pa i iz Velike Kladuše. Na kolima je znalo biti više ljudi čije je žito bilo u kolima. Konji i njihova orma bi se posebno uglancali i uredili za odlazak na “meljavu” a u kolima je, obavezno, bilo i hrane za nekoliko dana koliko bi “meljava” mogla trajati te razne posude pune rakije i vina. Kola bi se navezla pod veliku nadstrešnicu nasuprot mlina gdje bi se „raspremila“. Ako je bilo hladno vani konji bi se pokrivali no uvijek bi dobili svoje zobenice a volovi sijeno. Dok se je čekao red za mljevenje ljudi bi se upoznavali, častili, raspredali različite priče i razmjenjivali informacije. Dolazak „u mel’n“ za njih je bio zbiljski praznik. Iz tih čekanja bilo je mnogo dogodovština i zgoda jer su se neki, dugo čekajući, znali i ponapiti pa bi se desilo svakakvih zgoda, od skidanja kotača s kola do zamjene konja i volova a, pričalo se, neka su kola završila čak i na krovu nadstrešnice. Sve ove šale i nepodopštine završavale su, nakon prvotnih ljutnji, miroljubivo.
Drugi svjetski rat opako se „očešao“ o mlin. 1943. godine mlin su zapalili partizani. Ketuši, isključivo žitelji sela Viduševac, razmilili su se po ratištima na koja su ih vodile razne vojske koje su se izmjenjivale na ovom području. Na žalost, mnogi se nisu vratili svojim kućama i svom „mel’nu“. Trebale su dvije godine poslije rata da se mlin popravi i stavi u funkciju što su vrijedni ketuši i učinili zadužujući ionako osiromašene kućne budžete. U ovoj popravci mlin je poprimio i nešto drugačiju vizuru. Umjesto vodenog kola sagrađena je cjelokupna baza u koju je postavljena Kaplanova turbina snage nešto preko 25 kilovata. Ovaj novi pogonski element je tako dao nove, veće mogućnosti mlinu s dotadašnja dva koša. Na žalost ketuši su i ovaj puta izvukli kraći kraj. Država je nacionalizirala mlin 1949. godine ostavljajući ketuše bez vlasništva. U mlin je instaliran generator od 25 kilovata koji je, od tada, davao struju za grad Glinu. Pored struje mlin je i dalje mljeo žito ali pod kontrolom države koja je namjestila mlinare.
Ketuši se nisu pomirili s otimačinom te su, tužeći se s državom, 1957. konačno, ponovno nazad dobili svoj mlin.
Gradnja i održavanje mlina, brane i okolice bila je vrlo zahtjevna za vremena o kojima govorimo. Kolesa koja su pokretala dva para mlinskog kamenja sagradili su i održavali glinski obrtnici i majstori Mato Despot i Franjo Horvat. Prijenosi su bile remenice o kojima se je posebno trebalo voditi računa a „klepanje“ mlinskog kamenja također je bio pravi izazov jer se radilo o teškom kamenju koje se je vadilo pomoću male, ručne dizalice postavljene na gredu iznad koševa. U mlinu se je istovremeno moglo mljeti i pšenica i kukuruz te raž, ječam i proso, a za te žitarice bila su i posebna postrojenja i alati.
Osamdesetih godina na područje Gline dovedena je „jača struja“ s kojom je, praktički, završila elektrifikacija područja. Ljudi su sve više počeli kupovati i mljeti na različite električne mlinove, čekićare ali i one s kamenom. Iako nikada brašno nije moglo doseći kvalitetu brašna iz vodenice, posebno Palaić mlina, posao u mlinu sveo se upravo na mljevenje samo „finog“ brašna. Bio je to suton Palaić mlina.
Kako rekoh, pored obaveza mlinarenja, ketuši su imali i obaveze održavanja mlina, brane i okolice. Kako sam i sam proveo mnogo vremena u svom djetinjstvu i mladosti na rijeci radeći oko mlina ali i igrajući se i družeći se s drugom djecom koji su ljetni školski raspust provodili uglavnom kupajući se i zabavljajući na rijeci koja se je ovdje posebno „nudila“ u svojoj raskošnoj ljepoti i podatnosti.
Brana ili „graja“ kako smo je zvali bila je duga oko 200 metara i usmjeravala je maticu rijeke u komoru na čijem dnu je bila instalirana Kaplanova turbina kao glavni pogonski stroj mlina. Brana je činila razliku razine vode od 2,5 metara pri normalnom vodostaju a započinjala je na desnoj obali neposredno ispred krivine te vodila do stijena komore turbine. Ulaz u komoru turbine bio je zaštićen čvrstim, kovanim rešetkama a imao je i masivna drvena vrata na vratilu koja su služila u situaciji kada bi se moralo raditi na turbini i zapriječiti dotok vode u komoru.
Sama brana bila je sagrađena od drvene građe u nekoliko razina da bi s gornje strane bila zasuta kamenom i šljunkom. Najčešći materijal za građu koja je korištena u izgradnji i održavanju brane bilo je drvo cera, hrasta i kestena. Kesten je korišten za stupove – „pilote“ koji su se zabijali u riječno dno a povezivali bi se poprečno postavljenim gredama cera ili hrasta nazvanim „šleje“. Kada bi se zabio dovoljan broj „pilota“ i postavile „šleje“ na njih su se s gornje strane spuštale „lese“ i „valjci“. „Lese“ i „valjci“ bili su velik snopovi borovice uvezani na poseban način ojačani grabovim prutovima. Kada bi se sve to namjestilo, velikim teretnim čamcem – „lajdom“ navozili bi kamen i na kraju zasipali šljunkom. Kako rekoh bilo je 18 dana što znači da je svaki dan na radu bilo 18-ero osoba a kada su bili neki zahtjevniji radovi ketuši bi platili i dodatne „težake“.
Sam posao održavanje brane počinjao je poslije prvih proljetnih poplava kada se je s brane skidalo sve ono što je rijeka tijekom zime i proljetnih poplava nanijela. Bilo je tu svašta a najviše ogromnih panjeva i stabala vrba. Jasno je da se je većina posla obavljala na vodi što je posebno zahtjevno. Za zabijanje „pilota“ – kestenovih stupova dužine i do 6 – 7 metara koristila se „tara“. Tara je bilo postrojenje koje su napravili ketuši upravo za tu namjenu. Tara je, kako i ime govori, bila konstrukcija od tesanih greda nalik na obrnuto slovo „T“ niz čiju se osnovicu spuštao željezni uteg od 80 kg koji bi užetom klizajući uz osnovicu dizalo osam ketuša i na zapovijed ispuštalo užad iz ruke a uteg bi udarao svojom masom i silom teže u „pilotu“. Obično bi najstariji nazočni ketuš zapovijedao radovima a kod zabijanja „pilota“ čulo se samo: „Oooooooo (vuče se uteg na vrh tare) – ruk (ispušta se uže i uteg pada na pilotu)“.
I ako je posao bio izuzetno težak i cjelodnevan nama nikada nije bilo teško. I najteži posao pretvorili bi u igru. Većina ketuša a posebno žene koje su dolazile na rad nisu bili plivači a rijeka je i iznad brane a posebno ispod bila na mjestima vrlo duboka. Muškarci a posebno žene u tijeku rada kada bi se radilo u vodi nisu koristili kupaće kostime već bi samo skinuli obuću i tako radili. Bilo je zanimljivo a njima vjerojatno i teško raditi, ženama u „rubačama“ koje su natopljene vodom bile „opako“ teške. Nas nekoliko mladih vozili bi „lajdu“. Veslali smo lopatama koje su nam ujedno služile i za istovar šljunka i kamena. Kada bi preko rijeke na branu vozili i po desetak osoba u „lajdi“ znali bi je zaljuljati a tada je bilo vriske a poslije bi nas najstariji ketuš znao i „postrojavati“ psujući a mi bi se sikirali: „Mo’š si mislit.“.
Svu potrebitu građu i materijal za potrebe popravaka i održavanja nabavljali bi ketuši. Obično bi, poslije proljetnog čišćenja brana kada se vodostaj normalizira i voda postane toplija, krenuli izvoziti šljunak sa plićaka i poloja niže milna. Pijesak se izvozio u kolima s konjskim zapregama na koja bi se stavili posebni koševi za pijesak. Građa za „pilote“ i „šleje“ izvozila se iz šume i pripremala neposredno na obali. Materijal za „lese“ i „valjke“, a to je borovica, sjekli bi na vrištinama i šumskim proplancima koji su mjestimično bili preplavljeni grmovima borovice. Kada bi se navezlo dovoljno materijala krenulo se u pripremu i slaganja i vezanja borovice u „lese“ i „valjke“ a naslagane grane borovice uvezivale su se dugačkim grabovim prutevima i vrbovim likom.
Posao oko mlina bio bi prekidan nedjeljom i blagdanima, a ketuši bi si uzeli i nekoliko dana slobodnog od mlina da bi prikupili nadošlu ljetinu jer su ketuši bili uglavnom poljoprivrednici iz Viduševca. Sve vrijeme radova mlin je radio normalno. Meljava bi se prekidala samo na nekoliko sati kada bi se čistila turbina ili kada je bilo potrebno popravljati kolesa ili mnogobrojno remenje i remenice kao i za klepanje i zamjenu mlinskog kamenja.
Kao što sam već spomenuo, život s mlinom i u njemu odvijao se neprestano, od 0-24. Ljudi su dolazili i odlazili, uglavnom na različitim kolima, a oni koji su živjeli bliže donosili bi vreće žita na mjestima, pa čak i nosili vreću na ramenima ili, žene, na glavi. Zimi bi upregli velike saonice koje su vukli konji ili volovi jer ni tada mlin nije prestajao s radom. Za izuzetno jakih zima, led na brani morao se udarati kako se ne bi preopteretila i oštetila. Bio je to vrlo opasan posao koji su radili samo odrasli, snažni i spretni muškarci. U tim hladnim zimskim danima ljudi bi se grijali uz peć u “ketuškoj sobici”. Ta mala prostorija bila je lijevo od ulaza, i tu su se ketuši obično odmarali, ali i opijali.
Glavni prostor mlina sastojao se od platforme na kojoj su se nalazile dvije košare u koje se sipalo žito za mljevenje. Ispod podesta bila je strojarnica s kotačima i brojnim remenicama i remenima. Tijekom rada, samo je mlinar ulazio u strojarnicu kako bi podmazivao ležajeve kotača i osovine remenica, a povremeno bi i remene premazao kolofonijem tako što bi tubu kolofonija stavljao na leteće remene koji su prijeteći pljeskali.
Glavni prostor mlina imao je dva velika sanduka u koja je toplo, mirisno brašno kapalo direktno ispod mlinskog kamenja, koje je zveckalo i treperilo unutar okruglih drvenih valjaka koji su ih štitili. Desno od vrata bila je velika vaga na koju je žito moralo ići prije nego što se istrese u košaru, a tamo bi mlinar ili ketuš uzimao ušur tijekom vaganja tako što bi ga hvatao limenim vijkom i usipavao u jedan od velikih drvenih sanduka koji su bili podijeljeni na ketuš i mlinarske sanduke i, opet, prema vrsti žita. Sama prostorija uvijek je mirisala na svježe brašno, koje je bilo posvuda, od poda do stropa. Isto tako, svatko tko bi ušao u prostoriju “sivio” bi pri izlasku od brašna koje je letjelo posvuda.
Mlinareva obitelj živjela je na tavanu mlina. Sjećam se mlinara Stjepana Roma i njegove supruge Marije, koji su veliki dio života proveli radeći u mlinu i živeći u stanu na tavanu mlina. Dana 30. kolovoza 1973. glineni novinar Mirko Klobučar u sisačkom “Jedinstvu” objavio je priču o sada pokojnom Stjepanu Romu i razgovor s njim u kojem je Stjepan govorio o svojih 27 godina rada na mlinu. O ljepotama i teškim trenucima života na rijeci. Najstariji Ketuš, stric Marko Gašljević i moj djed Juraj također su se sjećali mlinara Bakrača, a posebno su spomenuli Jožeka Someršćaka i njegovu suprugu koji su pušili lulu i stalno lovili ribu na rijeci.
Moja generacija, kada nismo radili na mlinu, beskrajno se kupala u čistoj i bistroj rijeci Glini i igrala nogomet na livadi iza vagonske šupe. Prostor oko mlina očišćen je od grmlja i vrba, tako da je nudio beskrajne mogućnosti za bezbrižnu igru, te je tako bio glavno kupalište i okupljalište djece Viduševačke, Glinske i Selisćanske. Mi iz Viduša uglavnom smo se kupali na lijevoj obali, dok su se Glinjani i Selišćani kupali na desnoj. Brana koja je održavala razliku u visini vodostaja rijeke u slapovima propuštala je višak vode i tako pružala užitak brčkanja pod skačućim mlazovima vode. Ispod brane voda je bila dovoljno duboka da se bez straha moglo skakati i s brane i s malog i velikog krova mlina. Nije se skakalo direktno s brane, već s “pilota”, što je bilo prilično opasno, a mnogi su se ozlijedili pokušavajući skočiti na “pilote”.
Veće visine za skok u vodu napravljene su “koklinacijom” turbinske komore visine oko 3 metra, a krov strojarnice bio je 1,5 metara viši. Taj krov bio je mjesto “inicijacije” nas seoskih dripaca. Onaj tko je skupio hrabrost i skočio s tog mjesta ulazio je u kategoriju “lice”. Upitna točka oko skoka nije bila samo visina, već i činjenica da je skakač morao imati izuzetno jak refleks da bi preskočio udaljenost širine spomenutog “postolja” ali i donjeg “postolja” komore direktno u razini normalne razine vode. Iako je bilo nekoliko težih ozljeda, skakanje nikada nije prestajalo. Dobroćudni mlinar Stjepan znao je upozoravati na opasnosti, ali, kap po kap, nitko nije slušao.
Tijekom Domovinskog rata 1991. godine mlin je opljačkan i zapaljen. Zapalili su ga oni koji su jeli kruh iz istog mlina. Neka im je na duši kao i svim onim crkvama i obiteljskim gospodarstvima koje su spalili i uništili na toj lijevoj obali Gline. Stari ketuši su davno umrli, mi smo mlađi koji pokušavamo ispričati svojim nasljednicima barem priču o dijelu našeg života, bezbrižnom životu na rijeci i priču o mlinu koji je hranio mnoge obitelji bijelim, crnim, kukuruznim, ječmenim kruhom. I siguran sam da je priča vrijedna gledanja.
Kad krenete iz Gline, preko glinskog mosta, ni kilometar cestom prema Topuskom, s lijeve strane primijetit ćete stazu i znak s natpisom “KETUŠI”. Pa, to je staza koja vodi do ruševina mlina obraslog u moru zelenila. Do mjesta gdje rijeka Glina pravi blagi desni zavoj, klokotajući preko urušenih kaskada bivše brane – “graje”, pod zelenilom masivnih vrba koje se klanjaju kao da piju bistru vodu rijeke. Sjednite u duboku hladovinu, odmorite oči na ljepoti i zamislite bezbrižnu mladost koja se beskrajno igrala na ovim, danas, blatnjavim i zaraslim poljima i pješčanicima. Zamislite brkate muškarce kako nose vreće svježeg, toplog brašna iz mlina i njihove brkove prekrivene istim tim brašnom, ili starog ketuša sa šeširom kako čežnjivo gleda rijeku, a možda vam na pamet padne slika mlinarice s lulom u ustima kako iz rijeke vadi klen kapitala.
