MOJIH 5 CENTI
Noćas sam nekoliko puta pisao i brisao dojmove i komentare i sad mi je krivo što ih nisam ostavio na wallu, ma koliko postovi nastali tijekom utakmice odišu mojim nepopravljivim antropološkim pesimizmom.
Ali, jednostavno ne mogu ne napisati riječ, dvije o tome što ja mislim zašto smo jučer izgubili utakmicu u kojoj je izmišljen penal protiv nas, a poništena su dva sasvim regularna zgoditka.
Prvi je razlog HNS, drugi VAR.
HNS, to su naoko interni, regbi: subjektivni razlozi, no ustvari upravo nas te okolnosti definiraju u svijetu sporta i institucija koje sportovima ravnaju.
VAR, ta svjetska varalica, to su naoko objektivni razlozi: kao biva, VAR je tu zbog utvrđivanja nepobitnih činjenica i objektivne istine.
Ono subjetkivno ispostavlja se objektivnim razlogom; ono prividno objektivno, jasan je izraz subjektivnih interesa.
Pokažimo to:
HNSKriminalna bagra. Bjelosvjetski lopovi vrlo dobro znaju s kim imaju posla, pa nas ne jebu ni pola posto, jer im je predobro jasno da ovdje svi moramo držati jezik za zubima.
Prodaja igrača u Premiership za deset milijuna funti koji potom cijelu sezonu odsjedi na klupi i odigra ukupno nekoliko desetaka minuta? Teško je povjerovati da je riječ o sportskom transferu. Ovdje je očito posrijedi prodaja igrača prvenstveno radi financijskih malverzacija, kick-backova i svih onih oblika izvlačenja novca kojima tržište igrača već desetljećima služi kao idealan paravan. Nogomet je samo dekor; promet novca prava je utakmica.
Hrvatska još od SFRJ ima dugu tradiciju upravo te vrste lopovluka. Moj pokojni otac, s kojim sam često razgovarao o Dinamu – tim više što sam kao pionir igrao u pogonu škole Hitrec-Kacijan – govorio mi je da Dinamo iz političkih razloga nije mogao biti prvak. Danas o tome postoji golema dokumentacija i podjednako mnogo svjedočanstava. Kao svojevrsna kompenzacija bilo je dopušteno pretvoriti Zagreb u veliko trgovište, ili, da izbjegnem dvoznačnost te riječi, u golemo sajmište nogometne robe. Maksimir je to ostao do danas.
Sada će se kapacitet toga sajmišta samo udvostručiti. Nekada je država bila mafija; danas mafija ima državu. Nekada su se igrači iz Bosne i Hercegovine, s Kosova i drugih perifernih tržišta dovodili u Dinamo kako bi ih se nakon dvije ili tri godine preprodalo u inozemstvo. Danas svi zajedno gradimo dva stadiona u glavnom gradu kako bi mala skupina prekupaca, često upisana u razne oblike ekonomskih prava nad igračima još od njihove najranije dječačke dobi, odlučivala tko će igrati, kada će igrati, pod kojim uvjetima, uz kakve stvarne i kakve fiktivne ugovore, primajući novac službeno ili solarno, na ruke. A Državno odvjetništvo, umjesto da razbije takav sustav, praktički sliježe ramenima i poručuje: nogomet je svugdje siva zona. Kao da je siva zona pravna kategorija, a ne eufemizam za organizirano bezakonje.
Budući da svi vrlo dobro znaju da imaju posla s državom u kojoj nije samo nogomet, nego praktički cjelokupan sport prožet kriminalom, u kojoj za takvo bezakonje nema ozbiljnih posljedica jer je ono strukturne, a ne incidentne naravi, u kojoj je čitava jedna frakcija – ona tovariša čiji je izvrstan prijatelj bio Nursultan Nazarbajev – od Tuđmanove smrti naovamo zaštićena čas udbaško-kosovskom omertom, čas vladavinom underground overlordsa, odnosno trajnim ovladavanjem institucionalnom matricom unatoč demokratskim kozmetičkim promjenama, Hrvatska naprosto ne može imati nikakav ozbiljan renome, reputaciju ni autoritet u FIFA-i ili bilo kojoj drugoj međunarodnoj sportskoj organizaciji. Ugled se ne gradi medaljama nego povjerenjem, a povjerenje je jedina valuta koje ovdje kronično nedostaje.
Tome se pridružuju i predrasude, dijelom utemeljene upravo našim ponašanjem, da je riječ o europskom podsvjesnom, tamnom vilajetu Balkana, prostoru preguste povijesti kojemu su najšira groblja najtrajniji spomenici. Iz takve rasističke, odbojne, endemično zapadnoeuropske perspektive na nas se ionako gleda kao na divljake kojima nije potrebno posvećivati osobitu pozornost. Ovo nije olaka uvreda ni retoričko pretjerivanje. Od Francuske do Njemačke, od Skandinavije do Austrije, postoji kontinuitet pogleda koji Balkan smatra civilizacijskim rubom Europe. To je isti onaj imaginarij iz kojega je i Hitler mogao govoriti o narodima koji služe tek tome da čuvaju močvare. Ne tvrdim da je današnja Europa nacistička; tvrdim da su određeni obrasci hijerarhijskog gledanja na istok kontinenta preživjeli vlastiti politički poraz.
A mi, kao lopovska bagra, taj sentiment neprestano pothranjujemo. Naliježemo upravo na onaj stereotip koji nas prezire i uporno ulijećemo u orbitu tuđe želje da budemo upravo ono što o nama već misle.
Zbog svega toga Hrvatska, premda je od obnove državnosti u tri i pol desetljeća dvaput bila treća i jednom druga na svjetskim prvenstvima, nema ni minimum autoriteta u FIFA-i. Sportski uspjeh nije proizveo institucionalni ugled, jer institucije pamte drukčije nego navijači.
Kako bi rekao Branko Ćopić:
“Znam ja nas, jeb’o ti nas.”
Znaju nas i oni.
I jebu nas.
VAR Vidim da se mnogi upuštaju u analize famoznoga VAR-a, te sudnice važnije od Vrhovnoga suda, te sobe koja proizvodi privid Faktografa, privid nepobitno utvrđenih činjenica, privid Posljednjega suda i vrhunaravnoga pravorijeka.
To je, međutim, potpuni promašaj. Potpuno nerazumijevanje institucije VAR-a i njegove stvarne funkcije. Ljudi jednostavno ne znaju misliti. A da biste znali misliti, morate mišljenje naučiti, pa i ako za njega imate dara. Kako je govorio Engels, mišljenje je teže od kopanja. Upravo zato toliko ljudi vjeruje da je dovoljno gledati da bi se razumjelo; ne shvaćaju da se i percepcja uvijek ravna prema nekoj prethodnoj koncepciji.
Pa pokušajmo, makar nakratko, misliti zajedno.
VAR je fundamentalna prijevara.
Ne zato što svaki put proizvodi pogrešnu odluku, nego zato što proizvodi vjeru da objektivna odluka uopće postoji. Njegova funkcija nije jamčiti ispravnost sudačkih prosudbi, pravednost u dijeljenju pravde ili nadljudski stupanj kontrole temeljen na nadljudskoj rezoluciji slike – usporenom vremenu, beskonačnim uvećanjima i računalnoj preciznosti – nego upravo suprotno: tehnologijom zakriti činjenicu da ni nakon svega toga nikakva objektivna presuda nije moguća.
VAR nije instrument objektivnosti.
On je tehnologija proizvodnje iluzije objektivnosti.
Upravo zato što ne postoji konačna i samorazumljiva činjenica o većini spornih situacija, potrebno je proizvesti dojam da ona ipak postoji. Kamera, usporena snimka, virtualna crta, beskonačno vraćanje istoga kadra – sve to ne služi utvrđivanju istine, nego stvaranju dojma da je istina upravo utvrđena. To je razlika koju većina ljudi ne primjećuje.
Jučerašnji jedanaesterac za Portugal zoran je primjer.
U prvom trenutku sudac, ljudsko biće od krvi i mesa, nije vidio ništa sporno, premda se nalazio neposredno uz događaj. I upravo je tu trebalo stati. Ne samo zato što nije vidio prekršaj, nego zato što ga, prema ljudskim kriterijima percepcije igre, ritmu nogometa i ponašanju igrača u kaznenom prostoru, zapravo nije ni bilo moguće vidjeti. Takvih kontakata ima pri gotovo svakom korneru, u svakoj utakmici, na svakom stadionu svijeta.
Ali tada nastupa VAR.
Sudac odlazi do monitora. Snimka se vraća. Vrijeme se usporava. Kadrovi se seciraju frame po frame. Čovjek očekuje da će sada, napokon, vidjeti ono što ljudsko oko nije moglo.
Ne vidi ništa.
Točnije, vidi ono što želi vidjeti. Ili ono što mu je sugerirano da vidi.
To je presudno.
Nije riječ o flagrantnom prekršaju. Portugalci vide jedanaesterac. Hrvati ga ne vide. Sudac ga odjednom vidi – nakon razgovora s VAR sobom. Dakle, ni njegova percepcija više nije neposredna, nego je posredovana autoritetom tehnologije i ljudi koji iza nje stoje. A svaka je percepcija, kako nas fenomenologija uči još od Husserla, uvijek percepcija nečega kao nečega; nikada nije gola registracija činjenice. Gledamo kroz pojam, kroz očekivanje, kroz interes.
Interes je ovdje ključna riječ.
Ako FIFA ima interes da prolaze favoriti, ako ima interes graditi posljednju veliku priču Cristiana Ronalda, kojemu nedostaje jedino naslov svjetskoga prvaka kako bi se njegova biografija simetrično zatvorila s Messijevom, tada VAR nije prepreka tom interesu nego njegovo savršeno sredstvo. Ne tvrdim da je tako bilo. Tvrdim da upravo zato što VAR ne proizvodi objektivnost, nego njezin privid, takva mogućnost ostaje uvijek otvorena, a sustav je ne može otkloniti. Naprotiv, prikriva je.
Zato je apsurdno vjerovati da tehnologija uklanja ljudsku pristranost.
Tehnologija samo daje ljudskoj pristranosti znanstveni kostim.
VAR ne jamči objektivnost prosudbe.
On zakriva potpunu arbitrarnost prosudbe.
Omogućuje da odluka utemeljena na interesu bude predstavljena kao odluka utemeljena na činjenicama. Ali činjenica sama nikada ne govori. Kako je Kangrga neumorno ponavljao, činjenice nisu naprosto dane; činjenice netko učinio; taj netko su ljudi. A ono što ljudi čine ljudi uvijek i tumače. Nikakav algoritam, nikakva kamera, nikakva umjetna inteligencija ne može odgovoriti na pitanje istine ako je sama istina događaja već neodvojiva od ljudske interpretacije. Strojevi mogu mjeriti udaljenosti. Ne mogu suditi smisao.
VAR je zato laž.
On je poput mađioničara na dječjem rođendanu koji upravo dok izvodi trik uvjerava djecu da im pokazuje kako trik funkcionira. Djeca tada vjeruju da više nisu prevarena upravo zato što misle da su upoznata s mehanizmom prijevare. A prevarena su više nego prije.
Tako i VAR.
Dok nas uvjerava da uklanja privid, on proizvodi novi, uvjerljiviji pričin.
Mi smo, navodno, imali optičku varku da je pogodak regularan; sada će tehnologija, analizom dodira vlasi kose s loptom ili vrha ramena s imaginarnom crtom, ustanoviti istinu. Ne, ustanovit će samo novu interpretaciju, odjevenu u autoritet stroja.
I zato dolazimo do zaleđa.
Hrvatskoj nisu poništeni golovi zato što je tehnologija otkrila neku metafizičku istinu o položaju igrača. Poništeni su zato što je netko odlučio da se igra više neće suditi prema logici ljudskoga tijela nego prema geometriji piksela.
Što uopće znači da je rame prešlo zamišljeni limes? O čemu govorimo? Ili je igrač u zaleđu ili nije. Ljudi imaju tijelo. Ruke, noge, ramena, kukove. Ne možete ih za potrebe VAR-a amputirati niti ih svesti na jednu digitalnu točku u prostoru. Nogomet nije euklidska geometrija.
Danas se utakmice odlučuju prema položaju nekoliko centimetara ramena, premda je devetnaest dvadesetina tijela potpuno u igri.
To više nije nogomet.
To je njegova karikatura.
To je igra koja vlastitim pravilima poništava samu sebe.
I zato problem nije u tome što VAR ponekad griješi.
Problem je u tome što nas je uvjerio da više ne može pogriješiti.
A upravo tada postaje najopasniji.
Romano Bolković
