Autor: Marijan Jozić
Ovo na slici je mjerač vremena za jaja, a mogli bismo ga nazvati i veker za jaja.
Na internetu postoji jedan zrakoplovni portal na kojem se često objavljuju slike raznih dijelova i uređaja iz avijacije, uz pitanje: zna li netko što je prikazano na slici. Tako su postavljene i ove dvije fotografije ispod naslova.
Malo ljudi znalo je odgovor na pitanje što je to. Međutim, ja sam sin urara iz Gline, pa sam oduvijek bio zainteresiran za mjerenje vremena, satove i slične uređaje, posebno one koji su se koristili u zrakoplovstvu. Osim toga, s tim vekerima za jaja imao sam cijelu jednu malu avanturu.
Prve takve uređaje dizajnirao je umirovljeni kapetan Swissaira koji je letio na zrakoplovu DC-10. Zvao se Shletter (nisam potpuno siguran jesam li ispravno napisao njegovo ime). Imao je malu tvornicu tih mjerača vremena u vlastitoj kući.
Budući da ih je uspio certificirati za uporabu u zrakoplovstvu, mnogi zračni prijevoznici počeli su ih nabavljati. Cijena je bila oko 500 američkih dolara. Svoj posao pokrenuo je negdje tijekom osamdesetih godina.
No, kako je stario, sredinom 90-ih doživio je moždani udar i cijeli se posao urušio. Njegova supruga mi je rekla da više neće biti proizvodnje tih mjerača vremena.
Tada je nastala prava panika, jer se taj uređaj više gotovo nigdje nije mogao nabaviti. Ljudi su ih počeli tražiti čak i po grobljima aviona kako bi kupili rabljene primjerke i ugradili ih u moderne zrakoplove. To najbolje pokazuje koliko je taj mali uređaj bio važan u svakodnevnom radu posada.
U tom trenutku jedna francuska tvrtka uskočila je u posao i počela proizvoditi te mjerače vremena. Cijena je bila oko 700 američkih dolara. Proizvodili su dvije verzije: bijeli brojčanik s crnim brojevima (-1) i crni brojčanik s bijelim brojevima (-2).
U početku sam mislio da se svi ti vekeri, verzije -1 i -2, mogu međusobno zamjenjivati, ali pokazalo se da nije tako. Kapetani Boeinga 747 počeli su se žaliti kada bi dobili zrakoplov s crnim brojčanikom i bijelim brojevima.
Razlog je bio vrlo praktičan. Budući da su puno letjeli noću, u tamnoj pilotskoj kabini nisu mogli jasno vidjeti brojeve na crnom brojčaniku. Zbog toga sam morao podijeliti zalihe kako bih osigurao da se bijeli brojčanici koriste u floti širokotrupnih zrakoplova, a crni brojčanici u floti uskotrupnih zrakoplova.
Nevjerojatno je da tako mala stvar može imati tako zanimljivu povijest.
A sada se vraćam na pitanje: čemu je taj uređaj služio?
Tijekom provjere zrakoplova prije leta posada bi namjestila mjerač, primjerice na 15 minuta, i započela postupak provjere (pre flight check). Kada bi vrijeme isteklo, veker bi zazvonio, a posada bi kontaktirala kontrolu zračnog prometa i zatražila potrebno odobrenje za polijetanje.
Tijekom prelaska oceana posada se mora povremeno javljati kontroli letenja. Svaki put kada bi preletjeli određeni razmak, primjerice svakih deset stupnjeva zemljopisne dužine, morali su prijaviti svoj položaj kontroli zračnog prometa. Nakon što bi prijavili poziciju, ponovno bi namjestili veker kako bi ih upozorio za sljedeće javljanje.
Posadama je taj mali uređaj uvijek bio vrlo koristan i jednostavan za uporabu. Ti vekeri bili su izuzetno pouzdani, dugotrajni i lako popravljivi. Danas, kada gotovo sve funkcije obavljaju digitalni sustavi, teško je objasniti koliko je jedna tako jednostavna mehanička naprava mogla biti važna u svakodnevnom radu zrakoplovnih posada. Upravo zato ovakvi mali detalji iz povijesti avijacije često pričaju najzanimljivije priče.
