Autor: Marijan Jozić
Vremenska razlika između Chicaga i Amsterdama je sedam sati, pa nakon povratka s puta već nekoliko dana loše spavam. Tako misli usred noći počnu lutati bez nekog posebnog reda. Noćas sam se, ne znam ni sam zašto, sjetio jedne anegdote iz Gline iz 1961. ili možda 1962. godine.
U to vrijeme u Glini nije bilo benzinske stanice. Benzin se mogao kupiti u jednom magazinu preko puta ciglane. Tamo su bile velike bačve s benzinom i ručna pumpa, pa se tako prodavao benzin.
To znam jer sam kao dječak nekoliko puta išao s tatom po benzin za njegov Volkswagen Bubu iz 1958. godine.
Nekako u to vrijeme općina je odlučila da Glini treba prava benzinska stanica i počeli su radovi.
Dovezli su velike cisterne, mislim da su bile kapaciteta oko 10.000 litara, i počeli kopati veliku rupu u koju su ih trebali postaviti. Trebalo je napraviti i cijevi prema električnim pumpama. Istovremeno se zidala mala kućica u kojoj je trebala biti blagajna, gdje se plaćao benzin i nafta.
Radovi oko kućice malo su potrajali, ali je u međuvremenu napravljena velika rupa, cisterne su spuštene u nju i sve je zatrpano zemljom.
I tu počinje problem.
Padale su kiše, zemlja je bila potpuno natopljena vodom i gotovo se pretvorila u blato. A cisterne su bile prazne.
Malo-pomalo, zbog uzgona, cisterne su se počele dizati prema površini zemlje.
Na površini se najprije samo primjećivalo da se zemlja iznad cisterni pomalo podiže. Netko se tada dosjetio „genijalnog“ rješenja: na to mjesto trebalo je dovesti veliku količinu cigle i svojom težinom pritisnuti cisterne natrag u zemlju.
I tako su dovezli ciglu.
Koliko se sjećam, hrpa je bila otprilike šest ili sedam metara široka, dvadesetak metara duga i oko dva metra visoka. Sve lijepo poslagano preko mjesta gdje su se nalazile cisterne.
Problem riješen.
Barem su tako mislili.
Ali kiša je i dalje padala.
A onda je jednog jutra postalo jasno tko je bio jači – cigla ili prazne cisterne.
Cisterne su jednostavno počele izvirivati iz zemlje, a velika hrpa cigle srušila se na obje strane.
Nije bilo druge nego sve ponovno iskopati.
Cisterne su izvukli van, napravili betonske temelje i, koliko se sjećam, željezne obujmice kojima su ih čvrsto pričvrstili za temelje.
Onda su sve ponovno zakopali.
I problem je napokon bio riješen.
Do dana današnjeg nisam čuo da su te cisterne ponovno pokušale izaći iz zemlje.
I što bi se iz cijele ove avanture moglo zaključiti?
Prije nekoliko godina na televiziji sam čuo jednu zgodnu izreku koju je rekao pokojni Arsen Dedić:
„Vidite, mi učimo na svojim greškama, a Englezi u Oxfordu.“
Čini mi se da se ova priča iz Gline savršeno uklapa u tu izreku.
Danas, nakon više od šezdeset godina, ne znam tko je bio projektant, tko je vodio radove niti tko je prvi došao na ideju da prazne cisterne treba pritisnuti hrpom cigle.
Ali siguran sam da je netko tada nešto naučio.
I zato me baš zanima – ima li još nekoga u Glini tko se ovoga sjeća?
Ako se netko sjeća gradnje prve benzinske stanice u Glini početkom šezdesetih godina ili zna nešto više o ovoj priči, neka mi se javi.
Možda zajedno uspijemo otkriti kako je taj koji je predlozio da se dovezu tolike cigle.
