Autor: Marijan Jozić
Ljudi su uvijek mislili da su smetlari i sakupljači otpada uglavnom neškolovani ljudi. To možda i jest istina, ali nemojte zaboraviti da su njihovi šefovi uglavnom vrlo dobro pronašli način kako se obogatiti.
Sjetite se one serije „Sopranos“. U seriji se radi o mafijašu koji se bavi preradom otpada. Taj Tony Soprano bio je jako bogat. Sasvim slučajno, on malo sliči na mene, pa su me moje stjuardese jedno vrijeme zvale Tony Soprano.
No, u ovoj priči ne radi se o Sopranovima, nego o tome da se na otpadu može zaraditi velika lova.
Evo jednog primjera iz Nizozemske, zemlje cvijeća.
U Amsterdamu su napravili ogromnu tvornicu za preradu otpada. Stvarno ogromnu. U njoj se otpad automatski sortira, a sve ono što se može spaliti ide u peć i spaljuje se na vrlo visokoj temperaturi. Temperatura je visoka zato da se i plastika može spaliti, a da pritom ne ostanu opasni plinovi. Ta silna toplina onda se koristi za proizvodnju električne energije, a dijelom i za grijanje kuća u Amsterdamu.
Budući da je tvornica ogromna, ostalo je viška kapaciteta.
I onda se jedan pametnjaković – ili, ako hoćete, mafiozo – dosjetio kako taj višak iskoristiti.
Pa su zaključili: zašto bismo palili samo svoje smeće kad možemo dovoziti smeće iz drugih krajeva?
Najbliži grad iz kojeg su mogli dovoziti smeće bio je Napulj u Italiji.
Napravili su deal.
I tako već nekoliko godina svaki tjedan iz Napulja prema Amsterdamu dolazi teretni vlak s 35 vagona kvalitetnog talijanskog smeća.
Ovi moji Nizozemci ga lijepo spale, proizvedu iz njega energiju i onda pošalju račun Talijanima.
Biznis cvjeta.
Ali tu dolazimo do jednog zanimljivog pitanja.
Nitko baš ne priča o tome da taj vlak mora nekako doći iz Napulja do Amsterdama. Ako ide na električni pogon, negdje se ta silna električna energija mora proizvesti. Ako ide na dizel, onda je priča još zanimljivija.
A i samo spaljivanje otpada, ma koliko ga oni nazivali čistim i kontroliranim, ipak na neki način utječe na okoliš.
Dakle, vlak ide iz Napulja za Amsterdam i natrag, Amsterdam pali talijansko smeće, proizvodi energiju, a Talijani plaćaju da im netko odnese otpad.
I tako smo naučili da za Talijane možemo paliti smeće i održavati čistoću u Napulju.
A onda se ona pametna guska, gradonačelnica Amsterdama, dosjetila da dizelski automobili zagađuju zrak u Amsterdamu. I lijepo zabrani dizelske automobile.
S jedne strane Amsterdam prerađuje ogromne količine otpada – i na tome se, naravno, vrti velika lova. S druge strane gradska vlast se brine za građane pa im zabranjuje dizelske automobile kako bi mogli bolje disati.
I – vuk sit, a magare cijelo.
Lova se vrti, a ljudi bolje da šute.
Plastične vrećice su zabranjene i više ih ne možete dobiti u samoposluzi. Međutim, gotovo sve što se nalazi u hladnjacima i na policama uredno je zapakirano u plastiku.
Ali tu priča ne završava.
Gradski oci zaposlili su i inspektore koji obilaze grad kada se odvozi smeće. Onda lijepo pregledavaju kante.
Ako pronađu kakvu limenu kutiju ili nešto metalno u kanti za plastiku – kazna.
Ako pronađu plastičnu vrećicu u kanti za zeleni otpad – također kazna.
Zeleni otpad je ono što stavljamo u kantu kada pokosimo travu ili obrežemo grmlje u dvorištu. Dakle, ako u toj kanti pronađu komadić plastike, čovjek dobije kaznu.
Kazne su pedesetak eura.
Pa se ti slikaj.
I tako naši smetlari uvijek nešto pronađu i uvijek nekako nađu način da ti uzmu lovu.
A što se događa s tim silnim smećem nakon što ga odnesu?
To običan čovjek baš i ne može provjeriti. Bez posebne dozvole ne možeš samo tako ući u njihove firme i gledati što oni tamo rade.
I tako smo dobili savršen sustav.
Građanima se govori da moraju strogo razvrstavati otpad, inspektori kažnjavaju one koji pogriješe, otpad se uredno naplaćuje, a veliki sustav prerade otpada radi punom parom.
Taj sistem se, čini se, ne može pobijediti.
Jer gdje god okreneš – otpad je otpad.
Ali za nekoga je otpad očito velika lova.
