Autor: Marijan Jozić
Kod nas u Glini neki kažu penzioner. Neki to prevrnu na šatrovački pa umjesto penzija kažu “pemzija”. Kao ono: „Idem u pemziju“ ili „Ja sam već dvije godine u pemziji.“
Jako malo je takvih koji su otišli u pemziju — ili penziju, mirovinu, kako vam je draže — pa se nakon gotovo dvije godine ponovno pridružuju radničkoj klasi.
Upravo to se meni dogodilo.
Nakon skoro dvije godine ponovno radim punom parom.
U svemu tome najbolje prolazi Porezna uprava jer mi odmah uzmu 50 posto poreza na moju zaradu. Ali dobro, nije to tema ove priče.
Htio bih vam opisati dvije zanimljive stvari koje sam primijetio otkako sam se ponovno zaposlio.
„U mirovini imam više posla nego prije“
Prvo, umirovljenici stalno pričaju da imaju puno posla. Čak kažu da ga imaju više nego dok su radili.
To baš i nije tako.
Kad čovjek ode u mirovinu, više se ništa ne mora. I sami umirovljenici to priznaju pa kažu:
„Ništa se više ne mora. Namorali smo se mi u našem radnom vijeku.“
I to je sasvim točno.
Međutim, kad se malo bolje pogleda, može se zaključiti da se umirovljenici jednostavno opuste i da im se više nigdje ne žuri.
To sam i ja osjetio tijekom onih godinu i pol dana koje sam proveo u pemziji.
Dobiješ osjećaj da ništa posebno ne radiš, a onda dani nekako nevjerojatno brzo prolaze. Odjednom je petak, a ja nisam uspio ni travu pokositi.
Pošteno govoreći, da sam se malo ozbiljnije zauzeo, mogao sam je pokositi svaki dan jer mi za to treba svega 35 minuta.
Upravo zbog takvih stvari uveo sam sebi jedno pravilo:
„Kasnije je — nikada!“
Moja golubica se ljuti kad joj to kažem. Ali ja to govorim dobronamjerno, iako mi ona uopće ne vjeruje.
Sada, otkako radim — a tome je već skoro mjesec dana — imam svoju listu stvari koje svaki dan trebam napraviti.
Na listi su moji sastanci, pisanje, košenje trave, odlazak u trgovinu po kruh i ostale potrepštine, auto na tehnički pregled i još desetak drugih stvari.
Odjednom mi je postalo lakše.
Više ništa ne moram držati u glavi i stalno o tome razmišljati. Sve je na papiru i sve mogu riješiti bez problema.
I onda sam odjednom vidio nešto nevjerojatno.
U jednom tjednu napravim barem deset puta više nego što sam radio dok sam bio u pemziji.
To je fantastično!
Osim toga, moja golubica je sretna jer vidi rezultate, a ja joj više ne dosađujem.
Njoj je najgore kad ja onako bez veze sjednem pored nje i držim je za ruku.
Spavanje
Druga stvar koja mi je zapala za oko je spavanje.
Tijekom onih godinu i pol dana koliko sam bio u pemziji, spavao sam sve manje i manje. Na kraju sam se jednostavno naviknuo malo spavati.
O toj stvari morat ću se još posavjetovati s doktorom Strižkom, posebno kako je to kod starijih ljudi.
Nekako mi se čini da, kada čovjek malo radi i malo toga doživi tijekom dana, ni mozak nema previše posla. Nema što puno preraditi u snu pa brzo završi posao i čovjek se probudi.
Sada je situacija potpuno drugačija.
Kad se svaki dan puno toga dogodi i doživi, mozak ima puno više posla. Sve to treba preraditi, odlučiti što treba baciti, a što treba ostaviti da se ne zaboravi.
Zbog toga sada spavam malo duže nego prije.
Čak sam se vratio na onaj ritam koji sam imao 45 godina, dok sam radio:
U ponoć u krevet, a u sedam sati ustajanje.
Tih sedam sati spavanja uvijek mi je bilo dovoljno, pa je izgleda dovoljno i sada.
Svatko ima svoje zadovoljstvo
Eto, nije mi namjera vas, dragi čitatelji, savjetovati da što više radite.
Svatko to mora znati za sebe.
Ovo su samo moja zapažanja.
Netko pronađe svoj mir kada ode u mirovinu i uspori sve svoje radnje. Netko drugi je sretan kada radi.
Moj tata je znao reći:
„Netko voli crne oči, netko plave.“
Tako je to, zapravo.
Zato sam se malo naljutio kada sam u samoposluzi sreo svoju bivšu sekretaricu. Kad je čula da ponovno radim, izgrdila me i rekla da sam lud.
„Treba živjeti i putovati, a ne raditi!“
Eto, neki ljudi zadovoljstvo pronalaze u putovanjima, a neki u poslu.
Jedna druga blesa rekla mi je da sam lud što radim za neku firmu. Po njezinu mišljenju, bilo bi mi puno bolje da radim kao volonter i popravljam mlince za kavu i aparate za pravljenje tosta.
Eto, svatko sa strane zna kako bih ja trebao provoditi svoje slobodno vrijeme.
Ja njih ne savjetujem jer me nije briga kako oni provode svoje vrijeme. Ali oni mene savjetuju jer, očito, ne mogu smisliti da ja nešto korisno radim — i još za to dobijem dolare.
A meni je baš dobro. Izgleda da sam ponovno postao radnik. Samo što sada, za razliku od prije, puno bolje znam zašto radim.
