Više nije stvar u tome da je „car gol“ – nego u tome da smo svi goli
Postoji jedna neugodna činjenica koju nerado priznajemo: naša mišljenja sve manje oblikuju najkompetentniji ljudi, a sve više oni koji imaju najveći prostor da ih izgovore. Nekada se autoritet barem načelno stjecao znanjem, iskustvom, rezultatima i desetljećima rada, dok ga je danas moguće steći vidljivošću. Dovoljno je govoriti samouvjereno, jednostavno, emocionalno i dovoljno često, jer algoritam ne pita je li nešto istina. Njega zanima samo hoće li čovjek zbog toga ostati još trideset sekundi pred ekranom.
Tako smo gotovo neprimjetno napravili civilizacijsku zamjenu vrijednosti: popularnost je počela glumiti kompetenciju, broj pratitelja vjerodostojnost, a broj lajkova svojevrsni referendum o istini. Znanstvenik mora priznati da nešto ne zna, liječnik mora govoriti o vjerojatnostima i ograničenjima, inženjer mora računati, povjesničar provjeravati izvore, a istraživač može deset godina raditi na hipotezi koju će na kraju sam odbaciti jer je podaci nisu potvrdili. Medijski sveznalica nema taj problem. Njegov zadatak nije nužno biti u pravu. Njegov zadatak je biti zanimljiv.
Zato u sukobu između čovjeka koji nudi složenu istinu i čovjeka koji nudi jednostavnu sigurnost masovni prostor često nagrađuje ovoga drugoga. Ne zato što zna više, nego zato što bolje prodaje osjećaj da je sve jasno. Čovjek, naime, ne traži samo istinu; traži i utjehu. Želimo jednostavno objašnjenje, jasnog krivca, čudotvorni lijek, tajnu uspjeha i odgovor od trideset sekundi na pitanje kojim se ozbiljni ljudi bave trideset godina. Složenost izaziva nelagodu, neizvjesnost strah, a zabava pruža anesteziju.
Problem nije u zabavi. Problem nastaje kada zabava postane dominantni filter kroz koji doživljavamo stvarnost. Tada besmislica koja se dovoljno puta ponovi prestaje zvučati kao besmislica. Neznanje koje je dovoljno zabavno postaje „mišljenje“, mišljenje koje prikupi milijun pratitelja postaje „autoritet“, a autoritet koji nije nastao znanjem nego vidljivošću počinje oblikovati milijune ljudi. Više gotovo nitko ne pita na temelju čega taj čovjek govori. Mikrofon postaje diploma, broj pratitelja kvalifikacija, a samouvjerenost dokaz.
I tako dolazimo do jednog od grotesknijih paradoksa našeg vremena: čovjek koji je desetljećima učio operirati ljudsko srce, liječiti teško bolesne, projektirati mostove ili istraživati prirodu može imati neusporedivo manji društveni utjecaj od osobe čija je glavna sposobnost privlačenje pozornosti. Netko može desetljećima učiti, specijalizirati, dežurati, preuzimati odgovornost za tuđe živote i svakodnevno živjeti s posljedicama svojih odluka, dok netko drugi u nekoliko godina može steći bogatstvo proizvodeći sadržaj koji će već sutra biti potpuno zaboravljen.
To nije optužnica protiv influencera niti protiv zabave. To je dijagnoza sustava vrijednosti koji smo sami stvorili. Tržište pažnje ne nagrađuje nužno ono što je najistinitije, najkorisnije ili najvrjednije, nego ono od čega je najteže odvojiti pogled. A pogled se najlakše zadržava strahom, bijesom, seksom, skandalom, sukobom, ismijavanjem i obećanjem jednostavnog rješenja. Problem postaje mnogo dublji kada se isti princip iz medija preseli u cijelo društvo.
Ako vrhunski liječnik, znanstvenik, profesor ili inženjer teško otplaćuje kredit dok se ljudi koji su se obogatili vezama, pogodovanjima, korupcijom ili kriminalom javno razmeću bogatstvom, društvo šalje brutalno jednostavnu poruku: nije važno kako si do nečega došao, važno je samo da si uspio. U tom trenutku korupcija prestaje biti samo kaznenopravni problem i postaje kulturni obrazac. Ako svi uzimaju, zašto ne bih i ja? Ako svi imaju „svoga čovjeka“, zašto bih čekao red? Ako se poštenjem ne može uspjeti, zašto bih bio pošten? Ako se znanje ne cijeni, zašto bih potrošio deset ili dvadeset godina da ga steknem?
Tako nastaje zatvoreni krug u kojem sustav proizvodi ponašanje koje ga zatim dodatno održava. S vremenom nastaju mreže interesa, uzajamnih usluga, šutnje i zaštite, ali možda je još opasniji trenutak kada javnost na sve to otupi. Nestanu milijuni, otkriju se afere, krađe, pogodovanja i zloupotrebe. Nekoliko dana naslovnice vrište, društvene mreže gore i svi govore da je „ovoga puta previše“, a onda dolazi nova utakmica, novi reality, novi influencer, nova svađa i novi skandal. Prethodni nestaje kao da ga nikada nije ni bilo. To više nije običan zaborav. To je društvena anestezija. Trajna ogorčenost iscrpljuje, osobito kada čovjek vjeruje da ionako ništa ne može promijeniti. Ako se osjećaj nemoći dovoljno dugo ponavlja, čovjek traži način da od njega pobjegne. Zabava tada prestaje biti samo razonoda i postaje anestetik protiv nemoći. Čovjek više ne želi razumjeti svijet jer je razumijevanje postalo bolno; želi samo da ga svijet na nekoliko sati ostavi na miru.
Ali najtragičniji dio ove priče nisu odrasli. Najtragičnija su djeca koja sve to gledaju. Dijete društvene vrijednosti ne uči iz naših govora o moralu, nego promatrajući koga društvo stvarno nagrađuje. Možemo mu tisuću puta govoriti da treba učiti, raditi, biti odgovorno, pošteno i strpljivo, ali ono gleda tko ima novac, automobile, milijune pratitelja, naslovnice i društveni status. A onda pogleda čovjeka koji je učio dvadeset godina, radi odgovoran posao i još otplaćuje stan.
Djeca nisu glupa. Ona vide kontradikciju između onoga što im govorimo i onoga što im svakodnevno pokazujemo.
Ako im društvo dovoljno dugo pokazuje da se trud, znanje i integritet ne isplate, dio njih zaključit će da je obrazovanje za naivne, poštenje za slabe, a najvažnija životna vještina pronaći prečac. Jedni će tražiti novac bez rada, drugi status bez znanja, treći slavu bez postignuća, a četvrti će jednostavno izgubiti želju sudjelovati u društvu čija pravila doživljavaju kao prijevaru. To je mnogo opasnije od bilo koje pojedinačne afere, jer tada više ne propada samo neka institucija. Propada ideja da se isplati biti vrijedan, obrazovan i pošten čovjek.
Civilizacija se ne počinje raspadati kada ostane bez inteligentnih ljudi. Inteligentnih će uvijek biti. Počinje se raspadati kada inteligentni zaključe da nema smisla govoriti, stručni da ih nitko ne želi slušati, pošteni da nema smisla biti pošten, a mladi da nema smisla učiti. Tada se društvena selekcija okreće naglavačke: prema vrhu više ne izlaze nužno najbolji, najsposobniji i najodgovorniji, nego najglasniji, najumreženiji i najvještiji u proizvodnji vlastite važnosti. I tada više nije potrebna ni klasična cenzura. Ne morate zabraniti istinu – dovoljno ju je zatrpati milijunima nevažnih informacija. Ne morate ušutkati stručnjaka – dovoljno je dati deset puta više prostora onome tko govori glasnije. Ne morate spaljivati knjige – dovoljno je stvoriti generaciju koja više nema strpljenja pročitati deset stranica. Ne morate ljude uvjeriti da je laž istina – dovoljno je postići da ih razlika između istine i laži više ozbiljno ne zanima.
To je možda najsavršeniji oblik društvene anestezije: ne oduzeti čovjeku pravo da misli, nego mu postupno oduzeti potrebu za mišljenjem. Zatrpati ga sadržajem, zabaviti ga, prestrašiti, razljutiti, svakoga dana dati mu novog neprijatelja, novi skandal i novu senzaciju, sve dok više nema ni vremena ni mentalne energije postaviti dva najjednostavnija pitanja: je li ovo što mi govore uopće istina i tko ima korist od toga da ja u to vjerujem?
Budale su govorile u svim epohama, prevaranti su postojali u svim civilizacijama, a korumpirani u svim sustavima. To nije ništa novo. Novo i mnogo opasnije nastaje kada im društvo napravi pozornicu, upali reflektore, preda mikrofon, algoritam dovede milijune gledatelja, novac potvrdi njihovu važnost, a djeca zaključe da upravo tako izgleda uspjeh.
Zato više nije stvar samo u tome da je car gol. Stvar je u tome da smo svi goli, jer smo postupno skinuli kriterije po kojima smo razlikovali znanje od neznanja, autoritet od popularnosti, uspjeh od grabeži, informaciju od manipulacije i istinu od onoga što nam je jednostavno ugodno čuti. A kada društvo izgubi kriterije, više nije presudno tko govori istinu. Presudno postaje tko ima veći mikrofon.
I zato najveći problem našeg vremena možda više nije što neznanje govori.
Problem je što znanje sve češće šuti, društvo plješće, a sljedeća generacija sve pažljivo gleda – i uči.
Drago Plečko