Autor: Marijan Jozić
Zamislite si to – deset sati visjeti u zraku u Boeingu 777. Sreća da mogu spavati pa sam malo i odrijemao. Imao sam na raspolaganju stotinjak filmova i pedesetak TV serija, ali nisam gledao niti jedan film, niti jednu seriju. Televizija mi već ide na nos. Kod kuće ne gledam televiziju već gotovo dvije godine, pa me onda ne zanima ni televizija u avionu. I tako sam se nekako dovukao do Houstona u Texasu.
Sreća da sam imao kaubojski šešir pa su svi mislili da sam pravi kauboj.
Kauboj u Houstonu
Moji kolege direktori iznajmili su neku kuću za tih tjedan dana, pa smo najprije morali u kupovinu kako bismo napunili hladnjak.
U trgovini u kojoj smo išli kupiti pivo naišao sam na policu sa šljivovicom.
Bila je tamo šljivovica iz Hrvatske, s 40 posto alkohola, ali bila je i srpska šljivovica s čak 50 posto alkohola. Nju je sigurno pekao Vučić kad je tako žestoka.
Moji pajdaši odmah su je stavili u kolica, da je imamo za tih tjedan dana. Napunili smo hladnjak i počastili se šljivkom, pivom, a kasnije, kad je trebalo, i vodom. Jer čovjek ipak mora misliti na zdravlje.
Dva dana na sajmu
Sljedeća dva dana proveli smo na sajmu. Na tom sajmu uglavnom su bile firme koje se bave prijevozom tereta. Cijeli dan razgovaralo se o efikasnom prijevozu tereta po morima jezerima i rijekama. To baš i nije moj hobi.
Moj cilj bio je upoznati što više firmi jer su sve one potencijalni kandidati za ono što mi pokušavamo napraviti – preurediti njihove brodove, izbaciti dizelske motore i ugraditi motore na plin, odnosno propan. Jedva sam čekao da mi prođu ta dva dana jer se stalno vrtjela jedna te ista priča. Ali onda sam na tom vašaru naišao i na jednu koku iz Hrvatske.
Koka iz Hrvatske
Eto, barem sam se s njom mogao napričati na hrvatskom jeziku. To je bilo pravo osvježenje. Ona je iz Rijeke, a ja sam iz susjedne Gline, pa smo nekako i povezani. Iznenadila se kada je naišla na nekoga tko govori hrvatski. Od svih 6500 ljudi na sajmu samo nas dvoje govori hrvatski. Baš prava rijetkost. Na sljedećem sajmu ove vrste, u Rotterdamu, ponovno ćemo se sresti. Uputio sam je da čita moje priče na PS Portalu, pa sada imamo i jednu novu čitateljicu.
Već mi je javila da joj se sviđa ona priča o mojoj golubici i njezinoj novoj bundi. Eto vidite kako, malo-pomalo, moja golubica postaje popularna. Tko zna, možda će uskoro imati više obožavatelja od mene.
Natrag u Europu
Krajem prošlog tjedna zapalio sam natrag u Europu.
Let natrag traje oko osam sati. To je zbog povoljnog vjetra. Boeing 787 leti najvećom brzinom od oko 950 kilometara na sat. Međutim, kada vjetar puše u leđa i dovoljno je jak, onda se te dvije brzine zbroje. Tako je bilo i te noći. Jer to je bio noćni let, letjeli smo brzinom od čak 1115 kilometara na sat. To je samo malo sporije od brzine zvuka. Vjetar je puhao sa 165 km/h ali to se ne osjeti i nema turbulencije jer je laminarno gibanje zraka. U Amsterdam smo stigli gotovo sat vremena ranije nego što je bilo predviđeno redom letenja. A meni je to stvorilo novi problem. Već sam u sedam sati morao nazvati moju golubicu I probuditi je pa da da me pokupi s aerodroma. Srećom, nije se bunila. Pokupila me, vratili smo se kući i onda smo zajedno na našoj terasi pili jutarnju kavu. Nakon Houstona, sajma, aviona, 1115 kilometara na sat, šljivovice i svega ostalog – nema boljeg završetka.
Život je lijep.
