Autor: Marijan Jozić
Ima dana kada je najbolje otići u zahod, stati u školjku i povući vodu. E, takvih sam nekoliko dana imao.
Najprije se začepio WC. Ispostavilo se da je pukla cijev pod zemljom, između moje kuće i kanalizacije naše općine. Svaka im čast! Došli su brzo, iskopali veliku rupu i popravili cijev.
Čak su mi objasnili da je to sasvim normalno u ovom dijelu Nizozemske. Mi smo, naime, na polderu, nekoliko metara ispod razine mora, pa se tlo stalno pomiče, ovisno o količini vode u zemlji. Zbog toga se ponekad dogodi da pukne plastična cijev, a onda se sve začepi.
Već sam tada znao da to neće biti jedina nevolja ovih dana. Imam, naime, iskustvo da se zlo uvijek dogodi u tri stvari.
To sam rekao svojoj golubici, ali ona se samo nasmijala i rekla da mi Hrvati uvijek imamo nekakvih čudnih ideja.
A jutros je stiglo drugo zlo.
Moja golubica trebala je ići na trening tai chija i, naravno, kao i uvijek, htjela je posuditi moj auto jer njezina limuzina mora ostati u garaži, na suhom.
Uzme ona ključeve i krene prema autu, a ja za njom jer joj želim mahnuti i poželjeti sretan put.
Međutim, auto ni da bi!
Pritisne ona dugme na ključu, ali auto se ne otvara. Lampice bi trebale malo žmignuti, ali ni one se ne daju. Pokuša ona i običnim ključem, ali ni to ne pomaže.
I, zbog tko zna kojeg razloga, ispostavi se da sam za sve kriv ja.
A da vrag bude još gori, moj auto stoji ispred garaže i blokira izlaz njezinoj limuzini. Znači, ona ne može ni svojim autom na trening.
Ovo je već ozbiljan problem. Prava obiteljska drama!
I što ću drugo nego zvati pomoć.
Mercedes mi obeća da će poslati nekoga i da se malo strpim. Nedugo zatim stiže poruka da će pomoć doći tek za dva sata jer imaju veliku gužvu.
E, sad nastaje još veći problem.
Moja golubica poslijepodne mora frizerki.
Frizerka baš nije blizu. Ima barem tri kilometra do nje, pa se ja ne usuđujem ni predložiti da golubica sjedne na bicikl i odveze se do frizerke.
Ipak smo nekako postigli obiteljski kompromis. Dogovorili smo se da će je svekrva poslijepodne odvesti frizerki.
I tako ja čekam majstora za auto, pijuckam kavu i pričam svojoj golubici Markove konake, nadajući se da treće zlo neće biti preveliko.
Kad odjednom, eto ti poštara!
Donese čovjek pismo od općine.
Otvorim ja pismo, a unutra piše da sam prebrzo vozio.
U zoni u kojoj je dopuštena brzina 50 kilometara na sat vozio sam čak 56 kilometara na sat.
Za taj strašni prekršaj propisana je kazna od 75 eura.
Još se nisam ni sabrao od te treće nesreće, a već zvoni majstor iz Mercedesa.
Napokon!
Odem s njim do auta i objasnim mu u čemu je problem.
Zamislite, ljudi moji, čovjek je u roku od pet minuta otvorio vrata, pronašao kvar i upalio motor.
Kaže on meni da prekidač za svjetla mora biti u položaju A, odnosno na automatskom paljenju svjetala. A prekidač je stajao u položaju za uključena svjetla, pa se akumulator ispraznio.
Pet minuta posla!
Ja mu potpišem na telefonu da je kvar otklonjen, a račun od 150 eura automatski mi stigne.
Dobro, nije mi toliko žao tih 150 eura. Čovjek je došao, riješio problem i otišao.
Meni je najvažnije da moja golubica nije zakasnila frizerki.
Jer ja dobro znam da bi to na kraju opet bila moja krivnja.
Eto, tako je i to zlo sanirano.
Sad se samo nadam da ona sljedeća tri zla neće doći tako brzo. Ali s tim se nikad ne zna. Možda se ona već negdje spremaju i čekaju svoj red.
U svakom slučaju, moja golubica odmah je promijenila kućne procedure.
Moj auto više se ne smije parkirati ispred garaže.
I što ću ja, jadan, nego slušati?
Jer čovjek mora znati kada je vrijeme za raspravu, a kada je pametnije šutjeti.
Pogotovo kad ima golubicu.
A ja svoju ipak volim, čak i kad me košta 150 eura, 75 eura kazne i nekoliko sijedih vlasi.
Samo se nadam da će sljedeća tri zla malo pričekati. Barem dok se oporavim od ovih prethodnih.
